beats by dre cheap

Kad se ljubav ubije

            Ne bješe još ni tako davno da sam se osjećao neopisivo sretnim, radosnim, voljenim...  Bio sam skoro ludo i slijepo zaljubljen. Osjećao sam neopisivi unutrašnji mir i prepuno srce i dušu.
            Kako i ne bih?! Malena je u svakom trenutku bila uz mene, u meni...  Izjavljivali smo, neprestano, ogromnu i vječnu ljubav jedno drugom. Ponavljali smo, bezbroj puta, kako ni sami ne možemo da vjerujemo da smo napokon uspjeli da pronađemo jedno drugo, da se baš nama dogodila takva neopisiva sreća i ljubav.
            Sve je bilo kao u nekoj najljepšoj priči, kao u nekom najljepšem snu. Skoro sam bio i zaboravio na opomenu prastare mudre pouke: "Sve što je lijepo, kratko traje!" i, naravno, takav zaborav se mora, prije ili kasnije, uvijek i platiti.
            Neke mračne sile, koje uvijek imaju samo jedan cilj, razaranje i potpuno uništavanje tuđe sreće i ljubavi, počeše nezaustavljivo obavljati svoj posao. U početku primijetih prve promjene u Malenoj. Postajala je sve hladnija, bezosjećajnija, sve odsutnija i odsutnija.
            Reče da se psihički ne osjeća dobro i da joj se sve češće pojavljuju napadi neobjašnjivog straha i depresije, te da je sigurno ta bolest depresije glavni krivac i uzrok za promjenu u njenom ponašanju i osjećajima. Tek poslije mi je postalo jasno da je to bila jedna od onih bolesti koje striktno napadaju ljubav i sve osjećaje prema toj ljubavi, a da sam upravo ja bio taj koji je stajao na putu toj bolesti, te me kao takvog ta bolest morala neutralisati i odstraniti.
            Pokušah se boriti, ali je ubrzo postalo jasno da je sav otpor i borba uzaludna, jer jedan usamljeni borac nema ni mrvicu šanse protiv moćnih mračnih sila. Tu se ništa i ne može učiniti, jer takav je cijeli životni balans, pošto uvijek neko gubi a neko dobija. Pomislih kako su me sustigli vlastiti demoni prošlosti i sjetih se još jedne prastare i mudre pouke kako se jednom sve vraća i sve plaća.
            Ubrzo mi Malena reče kako je njena bolest depresije uzela već toliko maha da joj je napala sve osjećaje i da sada osjeća da sam joj ja već postao ogromni napor i obaveza, te se tako od tada sva ona naša tobožna ljubav svede na dvije do pet minuta telefonskog razgovora svakih sedam, deset, pa čak i četrnaest dana. Dvije do pet minuta rijetkog razgovora koji, već odavno, nema više nikakvog smisla i koji, već odavno, više nikome ništa ne predstavlja, niti ima više ikakvo značenje. Sve je izgubilo smisao.
            Budim se jedno jutro i primijećivam promjenu u samom sebi. Osjetim da je napokon došlo iz grudi u glavu. Gledam fotografiju na kojoj sam u naizgled sretnom zagrljaju sa nekom ženskom osobom. Oboje smo nasmijani i izgledamo neizmjerno sretni zajedno, a ja nikako ne mogu da se sjetim ko je ona i kada sam to s njom bio ovako radostan i zašto. Pronalazim neku knjižicu neobičnog izgleda koja odiše nekim posebnim slatkim mirisom. Listam stranice koje su ispisane nečijim rukopisom, koji takođe ne mogu da prepoznam. Čitam. Priča o nekom malenom patuljku koji je navodno tragao za svojom zaboravljenom zemljom i kako je navodno pronašao tu svoju zaboravljenu zemlju baš u meni. Zatvaram i ostavljam tu čudnu knjižicu i nailazim na papire na kojima su ispisani "Sjeverni vjetrovi" i "Snovi" mojim vlastitim rukopisom, ali nikako ne uspijevam da se sjetim zašto sam i za koga napisao te priče.
            Bože, ima li gore bolesti od zaborava? Kad duša i srce zaborave, a mozak i razum preuzmu svoju prvobitnu funkciju, što se uvijek događa pri grubom osvješćivanju i triježnjenju sa surovim povratkom u realnost i stvarnost.
            Najžalosnije od svega je bolna spoznaja da je od one naše navodno ogromne i vječne ljubavi ostala samo jedna jadna ljuštura neke prazne školjke, kao neki oronuli spomenik kojeg će vrijeme, polako i sigurno, razoriti u prah zaborava.
            Kad se ljubav ubije...

By MosHer
http://bymosher.blogger.ba
05/12/2008 03:56