By MosHer

Dobrodošli na moj blog! Ovdje možete pročitati razne priče i tekstove. Ne zamjerite što ne pišem baš redovno, ali se nadam da ćete, ipak, biti zadovoljni sa onim što pročitate. HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

07.01.2015.

Povodom nedavnog verbalnog napada na Šteficu Galić i Amera Bahtijara u Mostaru

            Svima je već sigurno poznato da su u petak, 02. januara 2015. godine, oko 17 sati, verbalno napadnuti mostarski antifašisti Štefica Galić i Amer Bahtijar, glavna urednica i njen kolega urednik portala Tačno.net u mostarskom tržnom centru Mepas. Vijest o ovom napadu je prvi objavio sarajevski portal Klix.ba koji je krajem decembra 2014. godine i sam nelegalno napadnut od strane združenih režimskih policijskih snaga iz oba tzv. entiteta naše Republike Bosne i Hercegovine. Ta vijest na portalu Klix.ba je u sljedećem tekstu:

            U mostarskom tržnom centru Mepas danas su verbalno napadnuti urednici portala Tacno.net.

            Glavna urednica Štefica Galić i urednik Amer Bahtijar napadnuti su oko 17 sati nakon izlaska iz kino sale u kojoj su gledali film sa trogodišnjom djevojčicom, unukom glavne urednice. Njima nepoznati muškarci u 30-im godinama susreli su ih nakon čega su otpočeli sa vrijeđanjem koje je kasnije preraslo u otvorenu prijetnju.
            “Mi smo se vraćali iz kina sa trogodišnjom djevojčicom u trenutku kada su nam trojica mladića dobacili ‘jel’ vam krep’o Tito?’. Nakon toga počeli su sa vrijeđanjem govoreći ‘g**na balijska’ i psujući ‘balijsku majku’. Odmah smo obavijestili policiju koji su se ponašali kao kondukteri jer su mladići nastavili sa vrijeđanjem i prijetnjama u njihovom prisustvu. Naime, oni su rekli da ćemo zbog toga što pišemo završiti kao Slavo Kukić, profesor koji je nedavno pretučen u Mostaru”, rekao je za Klix.ba Amer Bahtijar koji je dodao da je njegova kolegica Galić izuzetno potresena.
            “Prijetnje i napadi su bukvalno svakodnevni, ali mi ćemo nastaviti da radimo kao što smo radili i do sada”, zaključio je Bahtijar.
            Za Klix.ba je iz MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona potvrđeno da je u Mepasu došlo do incidenta te da su službenici MUP-a izašli na teren gdje su sakupili potrebne informacije. U ovom slučaju niko nije priveden, potvrđeno je za Klix.ba.
            Nezvanično saznajemo da je jedan od napadača Josip Čuljak.

 

            Nedugo poslije ove vijesti, u večernjim satima istog dana, oglasio se i portal Tačno.net i sljedećim tekstom, koji je napisao Amer Tikveša, je potvrđena vijest koju je ranije objavio portal Klix.ba:

            “Završit ćete kao Slavo Kukić” - bila je to zadnja prijetnja koja je danas u popodnevnim satima u Kala baru u tržnom centru Mepas u Mostaru upućena Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, urednici i novinaru portala Tačno.net.  Prije toga ispaljen je cijeli rafal šovinističkih uvreda koje ne zaslužuju ništa drugo nego smrtni prezir ( ‘jel’ vam krep’o Tito?’,  ‘g**na balijska’ i psujući ‘balijsku majku’…). Incident su napravila trojica muškaraca koji vjerovatno neće nikad biti sankcionirani, ako ikad budu i identifikovani.

            Mostar je grad blagonaklon prema šovinistima. Policija, kao i vlast generalno, bili bi sretniji da u tom  gradu nema žrtava torture, makar i po cijenu njihovog ubistva, više nego da nema napadača. Iliti, bili bi sretniji da nema antifašista više nego da nema fašista koji su pouzdano biračko tijelo vladajućih struktura u tom gradu. Biti transparentan u antifašizmu, znači biti u životnoj opasnosti.

            Prije se može desiti da Štefica i Amer završe kao Slavo Kukić, nego što će oni koji su im prijetili biti identifikovani i kažnjeni. Nije ovo, naravno, jedini slučaj šovinizma u akciji koji će ostati nesankcionisan. To nas dovodi do zaključka da šovinsti nisu ništa drugo nego produžena ruka vlasti koja služi discipliniranju nepodobnih na način utjerivanja straha, a ako to ne bude djelotvorno, onda i likvidacije.

            S druge strane, za napadnute to može biti samo kompliment i opravdano se takve može smatrati prijetnjom šovinizmu.

            Međutim, ono što se nameće kao glavno pitanje je koga smatrati odgovornim ako se fizički napad na novinare portala Tačno.net desi? Napadače ili one koji ih štite? Ovo je, naravno, retoričko pitanje. Odgovornost onih koji napadače štite, podrazumijeva borbu protiv njih. Borba protiv vlasti ne može ići po zakonu, zato jer je zakon u rukama vlasti i bit će upotrebljen protiv žrtve.

            Da li vlast zna u šta se upušta nesankcionisanjem šovinizma u svojim sredinama, pitanje je sad. Ako ne zna, krajnje je vrijeme da nauči. Ako zna, krajnje je vrijeme za njeno rušenje, svim sredstvima.

 

            Sljedećeg dana, u subotu, 03. januara 2015. godine, oglasio se i Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari sa sljedećim saopštenjem za javnost:

            Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari i Linija za pomoć novinarima izražavaju zabrinutost zbog verbalnog napada i vrijeđanja Štefice Galić, glavne urednice i Amera Bahtijara, urednika portala Tačno.net, koji se desio u Mostaru u petak 2. januara. Urednici Galić i Bahtijar su napadnuti nakon izlaska iz kino sale, kada su ih presrela dvojica muškarca u 30-im godinama, počeli ih vrijeđati i prijetiti kako će “zbog pisanja završiti kao profesor Slavo Kukić”, pretučen u Mostaru krajem juna 2014.

            Verbalni napad na Šteficu Galić i Amera Bahtijara predstavlja nedopustiv akt nasilja nad ovo dvoje novinara, koje neprekidno traje od 2012. godine i ciljano se ponavlja sa namjerom zastrašivanja i prestanka rada portala Tačno.net, poznatog po antifašizmu, promoviranju društva tolerancije i visokih demokratskih vrijednosti.

            Ovaj napad je istovremeno i prijetnja ličnoj sigurnosti Štefice Galić i Amera Bahtijara, zbog čega BH novinari zahtjevaju od MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona njihovu posebnu zaštitu, kao i hitnu istragu i produzimanje pravnih radnji koje će dovesti do kažnjavanja počinitelja.

            Hitna istraga i javno objavljivanje identiteta napadača neophodni su i zbog činjenice da su se u javnosti već pojavile informacije o napadačima. Jedan od njih je, pretpostavlja se, Antonio Vrljić, uposlenik Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), a drugi Josip Čuljak, sudionik demonstracija u Ljubuškom iz 2012. godine, koje su rezultirale prijetnjama smrću i fizičkim napadom na Šteficu Galić, te njenim kasnijim preseljenjem u Mostar.

            Ukoliko se informacije o identitetu napadača pokažu tačnim, bh. policijske strukture i nadležna ministarstva moraće javno odgovoriti zašto se njihovi uposlenici pojavljuju među napadačima na novinare, te kakve su mjere poduzeli da se brutalno nasilje nad urednicom Galić preduprijedi i omogući joj se normalan i siguran život.

            Podsjećamo, advokatski tim Linije za pomoć novinarima trenutno vodi 5 sudskih postupaka u vezi sa klevetničkim sadržajima i širenjem govora mržnje prema Štefici Galić, koji su uslijedili nakon prikazivanja filma “Neđo od Ljubuškog” u ljeto 2012. godine. Također, zbog fizičkog nasilja nad urednicom portala Tačno.net. Sud u Širokom Brijegu je 2014. godine pravomoćno kaznio Veru Dedić iz Ljubuškog sa 3 mjeseca zatvora uvjetno i 600 KM novčane kazne. .

            BH novinari i Linija za pomoć novinarima će, ukoliko domaće policijske snage ne otkriju vinovnike posljednjeg napada na urednike portala Tačno.net i ne provedu ostale zakonske mjere njihove zaštite, zahtijevati smjenu čelnih ljudi policije HNK, te zatražiti posebnu zaštitu Štefice Galić i Amera Bahtijara od strane međunarodnih organizacija nadležnih za zaštitu slobode izražavanja i sigurnost novinara.

 

            Kasnije, u toku istog dana, u subotu 03. januara 2015. godine, oglasio se ponovo portal Klix.ba sa sljedećim tekstom:
           
Urednici portala Tačno.net Štefica Galić i Amer Bahtijar koji su verbalno napadnuti jučer u mostarskom Mepasu još uvijek nemaju zvaničnih informacija o tome ko su tri osobe koje su ih napale.

            Bahtijar kaže da su sve informacije koje su dobili o napadačima nezvanične i od građana.
            “Ništa još uvijek nema od policije konkretno kada je u pitanju istraga o napadačima. Zvao sam nekih pet puta da pitam. Sinoć kad smo razgovarali s policijom i jasno pitali hoćemo li proći kao Slavo Kukić, rečeno nam je ‘kako vam bude suđeno’. Također, sinoć kada sam bio u Policijskoj upravi jedan od komandira mi je rekao da u CIPS-ovoj bazi nema ovih imena ljudi koji su nas napali, da bi nakon što sam im rekao da ćemo ih tužiti, došao drugi policijski službenik i kazao da ta imena postoje u CIPS-u”, kaže Bahtijar.
            Nezvanično, policija je izuzela snimak sa sigurnosnih kamera u Mepasu, kako bi vidjeli ko je napao Galić i Bahtijara.
            Prema riječima urednika Tačno.net, tri osobe su im prišle i zaprijetile im da će “završiti kao Slavo Kukić”, odnosno da će biti pretučeni, kao što je to bio i profesor Kukić ljetos. Prema nezvaničnim informacijama, dvojica napadača su Josip Čuljak i Antonio Vrljić, a za trećeg nije poznato ko je.
            Budući da je urednicima Tačno.net prvobitno rečeno da je Vrljić uposlenik SIPA-e, oni su poslali i dopis toj agenciji u vezi s cijelim slučajem, ali još nisu dobili odgovor. Međutim, u međuvremenu se pojavila informacija da je Vrljić zapravo uposlenik Agencije za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti BiH.

 

            Poslije svega ovoga, napokon, u večernjim satima u subotu 03. januara 2015. godine, zvanično se oglasila i SIPA saopštenjem za javnost, a portal Klix.ba je prenio to saopštenje kroz sljedeći tekst:

            Nakon prvobitnih informacija da je Antonio Vrljić, koji je prema riječima urednika portala Tačno.net, jedan od napadača na njih jučer u mostarskom Mepasu, zaposlenik Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), oglasila se i ova institucija.

            Oni u saopćenju za javnost navode kako Vrljić nije njihov zaposlenik.
            “U vezi sa napadom na glavnu urednicu portala Tačno.net Šteficu Galić i urednika Amera Bahtijara, koji se desio u petak u Mostaru i reakcijom udruženja BH novinara, te pojedinih objava da je jedan od napadača izvjesni Antonio Vrljić, uposlenik SIPA-e, radi objektivnog i istinitog informiranja javnosti obavještavamo vas da osoba Antonio Vrljić nije zaposlena u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA)”, navodi se u saopćenju.
            Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje napade na novinare i svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini, dodaju u SIPA-i.
            Bahtijar je ranije danas za Klix.ba kazao kako je došao do saznanja da Vrljić ipak nije zaposlenik SIPA-e, već Agencije za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti BiH.

 

            U kasnim večernjim satima u subotu 03. januara 2015. godine, portal Tačno.net je objavio zanimljivu analizu i komentar, koji je napisala Amila Kahrović-Posavljak, inače kolumnistica istog portala, u sljedećem tekstu:

            Napad na Šteficu i Amera: Ko to tamo zijeva?

            U Mostaru su, opet, napadnuti Štefica Galić i Amer Bahtijar. Napadnuti su zbog onoga što rade. A ono što oni rade se svodi na jednu riječ koja je u poslijeratnom bh. društvu izgubila na vrijednosti: antifašizam. A taj je antifašizam potrebniji nego ikada. I dok se mladograđanski intelektualci, tobožnji antinacionalisti, naprđuju kako im je ta riječ postala dosadna (O tempora, o mores!), dotle ljudi s fašističkim pedigreom haraju bh. društvom.

            Društvo koje napada ljude zbog njihovog antifašizma se ne može nazvati drugačije nego li fašističkim ili barem fašistofilnim. Nakon februarskih protesta i agonije kroz koju prolaze radnici Aide ili kroz koju su prošle kolege s portala Klix.ba, jer su objavili autentičnu snimku o kriminalu jedne premijerke, valjda više nema dvojbe da živimo u društvu čiji je fašizam umotan u celofan tobožnje demokratije koja se svela na puko zaokruživanje imena i opcija na glasačkim listićima.

            No, postoje dva momenta u ovom napadu koji svjedoče o tome koliko je fašizam u BiH ukotvljen u strukture. Prvi je činjenica da su napadači Štefici i Ameru psovali majku balijsku i spominjali Tita. Da se podsjetimo, Tito je postao opće mjesto svih profašističkih ispada. Tako će bošnjački nacionalisti svakome ko nije njihov istomišljenik pripisati titoizam i još uz to prilijepiti četništvo ili ustaštvo. Hrvatski će nacionalisti tome titoizmu dodati četništvo ili islamski terorizam, a srpski nacionalisti ustaštvo i, recimo, vehabizam. Suludo. Princip je, dakle, isti a sve ostalo su nijanse. Spojimo nespojivo.

            U tom se tonu nakon napada na Šteficu oglasio i jedan opskurni ljubuški portal čije ime nije ni vrijedno spominjanja. Taj je portal, naime, kumovao događajima iz 2012. godine kada je Štefica pretučena. U svom “izvještaju” o posljednjem napadu, ovaj je portal naveo da to nije prvi put da se Štefica nađe u nekom incidentu. Tako je, piše ovaj dubokoumni portal, i 2012. bila sudionicom incidenta kada je u Ljubuški dovela “unuku najvećeg ratnog zločinca” Josipa Broza Tita. I upravo se ova rečenica može smatrati paradigmom koja zorno opisuje stanje svijesti kod napadača na Šteficu i Amera i njihovih policijsko-pravosudnih zaštitnika. Njihovom logikom, Tito je bio zločinac i Štefica je isprovocirala sirote građane Ljubuškoga dovođenjem unuke takvog zločinca u njihov lijepi i (etnički) čisti gradić koji u slobodno vrijeme slavi zločince iz NDH ili presuđene ratne zločince savremene tuđmanovske povijesti. Zbog toga što je dovela Titovu unuku u taj idilični gradić, Štefica je dobila degenek. Pravosuđe i policija su na najsuptilnije načine taj zločin nad Šteficom Galić i njenom porodicom minimizirali i amortizirali. Štefica je, umjesto da nauči lekciju, nastavila biti antifašistkinja. Pa su se onda našla tri momka da joj u demokratskom SDA-HDZ, dva-grada-pod-jednim-krovom, Mostaru, pred trogodišnjom unučicom objasne kako je ona jedna balinkura koja voli Tita i kako će završiti kao Slavo Kukić.

            A onda se u cijelu priču umješala policija koju su Štefica i Amer pozvali. Kako je policija kod nas ozbiljna u svom poslu svjedoči i činjenica da su razuzdani ljubitelji lika i djela Ante Pavelića nastavili vrijeđati Šteficu i Amera pred policijom, i to još sočnije. A onda je potpisnica ovih redova nazvala policiju da vidi dokle se došlo s prijavom. Policajac koji se javio na lokal 108 se doslovno cerekao u slušalicu govoreći kako se ne radi o napadu. Na moje insistiranje da to jeste bio napad jer je, zaboga, i verbalni napad - napad i to pogotovo ako sadrži fizičke prijetnje (Slavo Kukić je, sjetimo se, pretučen), policajac je odgovorio “Tebi je napad što im je neko Titu ‘sovo”. I ponovo se počeo smijati. Ja sam ga upozorila da je on policijski službenik i da sam ga kao novinar nazvala da saznam informaciju, a onda je gospodin režimski policajac nastavio povišenim tonom: “Kakav napad, ko ti je rekao da je napad, jesil ti bila tamo pa da znaš šta je”. Nakon što sam ga upozorila da me neće isljeđivati kad sam nazvala da saznam informaciju na koju, kao novinar imam pravo, naš razgovor je završio. Pred kraj razgovora policijski je službenik zijevao na telefon dajući mi do znanja da ima važnijih preokupacija od tamo neke Štefice kojoj su prijetili ugledni udarnici HNK. Pozovi 108 radi prebivstva. Doduše, o policiji u HNK dovoljno svjedoči i činjenica da su Muharema Hindića pretukli zbog protesta a sa mladim ustašoidima, koji ljudima po šoping centrima prijete batinama, ugodno proćaskali i tobože sačinili službenu zabilješku. Na tome je sve stalo, napadači su sjeli u auto i najnormalnije se odvezli a policajci su nastavili da se - podsmjehuju. Sve ovo zvuči još luđe kada se u obzir uzme činjenica da bh. policijske institucije troše ogroman novac na takozvane treninge i prevencije. Policija štiti kriminogeni poredak umjesto građane.

            No, ova crtica iz naše mladosti i nije prijeko potrebna da se sagleda stanje HNK policije. Jedan od napadača, je već bio sudionik napada na Šteficu Galić iz 2012. Ni tri godine nakon toga, on najnormalnije šetka i prijeti ženi čijem je prebijanju kumovao. I nikom ništa.

            A zamislite da je situacija bila drugačija. Da su, naprimjer, Štefica Galić ili Amer Bahtijar počeli verbalno vrijeđati nekog ljubitelja lika i djela Ante Pavelića? Vjerovatno bi bili ekspresno uhapšeni jer su ugrozili jedan od tri konstitutivna fašizma, pardon, naroda u BiH. I to je slika duplih aršina bh. stvarnosti. Dok Muharem Hindić dobija batine jer traži socijalnu pravdu, dotle policija ugodno ćaska s mladim ustašama koji prijete novinarima da će ih pretući. Doduše, to ne treba ni da čudi kada policijom vedre i oblače vladajuće stranke i političke oligarhije. Treba li bolji dokaz od činjenice da je jedan od napadača, Antonio Vrljić, uposlenik Ministarstva sigurnosti BiH i to Agencije za školovanje i stručno usavršavanje kadrova u Mostaru. I do te informacije se jedva došlo, jer policija ne izdaje saopštenja, pa su napadnuti prvo dobili informaciju da je Vrljić uposlenik SIPA-e, a što je Državna agencija za istrage i zaštitu demantirala. “U vezi sa napadom na glavnu urednicu portala Tačno.net Šteficu Galić i urednika Amera Bahtijara, koji se desio u petak (2.1.2015. godine) u Mostaru i reakcijom udruženja BH novinara, te pojedinih objava da je jedan od napadača izvjesni Antonio Vrljić, uposlenik SIPA-e, radi objektivnog i istinitog informiranja javnosti obavještavamo Vas da osoba Antonio Vrljić nije zaposlena u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA). Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje napade na novinare i svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, stoji u saopštenju  iz  Državne agencije za istragu i zaštitu.

            I nije to ništa neuobičajno. Najveća bijeda bh. stvarnosti je u tome što su, cinizam je uvijek na djelu uz fašizam, policijski službenici u pravu. Jer, ono što su Štefici i Ameru napravila trojica šovinista i nije incident. To je pravilo. A ono što Štefica i Amer rade je, u bh. društvu, incident. Hellcome to bh. democracy.

 

            I, upravo kada sam se spremao da napišem ovdje i svoj vlastiti komentar osude ovog sramnog ustaško-fašističkog napada, kao i komentar bezrezervne podrške našoj heroini Štefici Galić, njenom kolegi Ameru Bahtijaru i svim novinarima antifašistima kako u Mostaru, tako i u cijeloj našoj Bosni i Hercegovini, kao i širom svijeta, portal Tačno.net (u ponedjeljak, 05. januara 2015. godine) objavljiva tekst našeg Dragana Markovine, koji na svoj poseban način, kao i uvijek, bez dlake na jeziku daje svoju nepogrešivu analizu svega što se dogodilo, kao i cjelokupnog stanja u Mostaru i BiH uopšte, pa mi sada ne preostaje ništa drugo nego da prenesem taj njegov tekst u cjelosti i da potpišem svaku riječ:

            Dragan Markovina: Koliko fašizma?

            Nakon što su drugog siječnja u samom središtu Mostara novinari i urednici portala tacno.net, u prisustvu trogodišnjeg djeteta bili izloženi brutalnom verbalnom nasilju, koje je sadržavalo ozbiljne prijetnje, a odmah potom i ciničnom podsmijehu policijskih službenika, konačno je sazrio trenutak da se činjenično stanje stvari u tom gradu nazove svojim imenom.

            Što nas nužno vraća na pitanje kako prepoznati fašista? Psihologija tih ljudi u suštini je kukavička, s dubokom nesigurnošću u sebe i dubokim podsvjesnim uvjerenjem kako nisu ništa napravili od svojih života te samim tim kao pojedinci ništa ne znače. Zato im treba kolektiv, unutar kojeg će složno ispoljavati svoje atavističke strahove, suštinsku neobrazovanost te naravno nespremnost na bilo kakav dijalog. Džoni Štulić ih je možda i najbolje opisao u pjesmi ‘Krivo srastanje’ sa istoimenog albuma, kroz stihove: “Mnogo ih je i strašno galame. Obično razbiju sva ogledala na koja naiđu, da ne ostane ni pomen na ljepotu”. Ovdje smo na toj razini svjedočili tipičnom slučaju tog tipa. Štefica i Amer su njima iz posve razumljivih razloga predstavljali ogledalo iz kojeg isijava ljepota, što njihovi binarni umovi jednostavno ne mogu podnijeti u svojoj blizini. Ljepota ih, naime podsjeća na vlastite limite. Takvi ljudi obično nastupaju u grupama, redovito prema evidentno slabijim, onima koji im ne mogu uzvratiti. I što su napadnuti nemoćniji, fašisti se osjećaju većima u vlastitim očima. Ono što s druge strane ostaje neizrečeno je njihovo ponašanje kad se suoče s odlučnim otporom. Jednom tako umjesto da se ostanu borit za svoje ideale krenu bezglavo bježati prema Austriji, s namjerom da se predaju Britancima, a drugi put nakon što sebi dopuste da sruše Stari most, nisu u stanju preći Bulevar, mimo izgladnjelih i slabo naoružanih ljudi, koji za razliku od njih imaju karakter i čast. Da, shvatili smo, ti ljudi su karakterne pičke. I čitav problem koji ih sad muči je činjenica koju ne žele sebi priznati, ali su je duboko svjesni, da je hrvatski fašizam izgubio rat u Mostaru. On je naprosto poražen, bez obzira na Kosače, na Dane Matice Hrvatske, na Političke akademije HDZ-a, na rušenje Hotela ‘Mostar’ i sve te Mepass mallove. Ta ideja zaustavljena je na Bulevaru, nije uspjela osvojiti dušu ovog grada i dotičnim kromanjoncima ne preostaje ništa drugo, doli da svoj bijes istresaju na svima onima koji ih svojim postojanjem podsjećaju na činjenicu kako je duh tog grada izmrcvaren, ali živ i kako ima tko sačuvati sjećanje. Nije lako živjeti s tim osjećajem da nemaš hrabrosti otići u drugi dio grada, istovremeno gledajući slobodne ljude koji šetaju gdje god ih put nanese i dopuštaju sebi da ih vlastite misli zaokupe pa iznenada završe tamo gdje uopće nisu namjeravali.

            Time smo iscrpili prvu razinu ovog problema, posvetivši se uličnim falangama. No ovdje nas zapravo brine druga razina ovog događaja, a to je reakcija policijskih službenika koji su novinarima na pitanje tko će biti odgovoran dožive li sudbinu Slave Kukića, uz osmijeh rekli: ‘Ako vam je to sudbina, onda ćete doživjeti’. Nema potrebe naglašavati poznato, a to je činjenica da u svim fašističkim režimima ulična desnica odrađuje prljave poslove za vlasti, znajući kako neće biti kažnjena. No to onda vuče sa sobom dvije stvari. Jedna je otvorena poruka policije kako živimo na divljem zapadu i kako je jedini način da se čovjek obrani od fašista, taj da se naoruža, pa da gradske vlasti uskoro počnu prebrojavati mrtve na ulicama. Druga je pak poruka kako je taj tzv. proeuropski HDZ konačno skinuo masku i pokazao svoje staro, poznato lice. Politika naime usmjerava društvene procese i građani jako dobro znaju, i bez da im se to doslovno napiše, što je dopušteno, a što nije. I da li će za neke stvari snosit sankcije ili neće. Bitno je tu lekciju naučiti zbog daljnjih medijskih istupa čelnika te partije. Jednako kao što je bitno još jednom naglasiti da takvo ponašanje ne treba čuditi u gradu na čijim se ulicama ponosno nalaze imena ustaških ministara.

            Sve nas to dovodi do trećeg bitnog elementa ove priče, a riječ je o naglašenom katolicizmu tamošnjeg miljea i duhovnom djelovanju same crkve u Mostaru. To je, naime institucija koja ima neupitni autoritet, pa čak i ideološki monopol nad društvenim procesima, a u konačnici proizvodi ljude koji ne nalaze nikakav problem u činjenici da ljude u sred grada nazivaju balijama. Duhovna bijeda tog naroda je čak gora od intelektualne, jer moraš biti posebna vrsta amoralnog, bešćutnog gada da takvo što ikad izrekneš, a posebno nakon iskustava posljednjeg rata.

            Posve je očito da ljudi koji vode taj grad nikad nisu čitali Aleksu Šantića, s obzirom da su mu i ulicu uzeli, kad već nisu mogli stihove, no nikad nije kasno da pročitaju jednu njegovu pjesmu iz 1907. godine.

           

            Mi znamo sudbu

            Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
            No strah nam neće zalediti grudi!
            Volovi jaram trpe, a ne ljudi-
            Bog je slobodu dao za čovjeka.

           

            Snaga je naša planinska rijeka,
            Nju neće nikad ustaviti niko!
            Narod je ovi umirati sviko-
            U svojoj smrti da nađe lijeka.

           

            Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
            I silni, kao planinska rijeka,
            Svi ćemo proći preko oštra kama!

           

            Sve tako dalje, tamo do Golgote,
            I kad nam muške uzmete živote,
            Grobovi naši boriće se s vama!

 

            Za kraj ovog teksta, koji sam, evo, napravio da sada izgleda kao i hronologija ovog najnovijeg napada fašista u Mostaru, treba napomenuti da je danas, u utorak, 06. januara 2015. godine, konačno objavljen identitet i trećeg ustaško-fašistoidnog napadača u Mepasu, u petak, 02. januara 2015. godine. Pored već poznatih identiteta Josipa Čuljka i Antonija Vrljića, danas je i zvanično potvrđeno da je treći napadač Marin Kordić.

            Ostaje sada da se vidi kada će i kako će, i hoće li uopšte, bh. pravosuđe odraditi svoj posao i po zakonskim propisima kazniti ove ustaške fašiste iz jadne i žalosne mostarske svakodnevnice, a s njima i određene policijske službenike HNK-a (od komesara policije HNK-a Ilije Lasića, pa niže sve odgovorne), koji uporno pokušavaju umanjiti i zataškati stvarnu veličinu i značaj ovog napada?!

 

            *NAPOMENA: Za tekst koji ste upravo pročitali izvor informacija je korišten sa portala Tačno.net i Klix.ba

Ensvid Hadžajlić - MosHer
04.01.2015.

Događaji koji su obilježili 2014. godinu

            *NAPOMENA: Izvor informacija za tekst koji slijedi je korišten sa portala bh-index.com, sport.ba i federalna.ba

Ensvid Hadžajlić - MosHer

 

 

            Svijet je u 2014. godini svjedočio novom hladnom ratu Istoka i Zapada, jačanju brutalne Islamske države i obnovljenom nasilju na Bliskom istoku, dosad nezabilježenoj razmjeri epidemije ebole, misterioznim avionskim nesrećama, referendumima o nezavisnosti, a na samom kraju iznenadili su ga Barack Obama i Raul Castro najavivši obnovu diplomatskih odnosa SAD-a i Kube nakon pola vijeka neprijateljstva.

            Pokret Islamske države čije su gnusne metode “preteške” čak i za Al Kaidu, jačao je u dijelovima Iraka i Siriji do te mjere da se ohrabrio proglasiti i kalifat, a vojni uspjesi militanata natjerali su Sjedinjene Države na vazdušne napade i okupljanje široke međunarodne koalicije za borbu protiv islamista.

            Nova epidemija širila se svijetom, hiljade mrtvih u Africi bile su povod Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) da proglasi najtežu i najsmrtonosniju epidemiju otkad zna za taj virus, a žrtava je bilo i na Zapadu.

            U Škotskoj, Kataloniji, na Krimu, u Lugansku i Donjecku, te virtualno i u Veneciji građani su se izjašnjavali o nezavisnosti.

            Malaysia Airlines dugo se neće oporaviti od 2014. godine. Prvo je u martu tajanstveno nestao avion te kompanije, na letu iz Kuala Lumpura u Peking. Pretpostavlja se da je s 239 ljudi pao u Indijski okean. Iako je “prevrnut svaki kamen” potraga za olupinom do danas je neuspješna.

            U julu je drugi avion tog prevoznika srušen nad Ukrajinom i poginulo je svih 283 putnika i 17 članova posade. Zapad vjeruje da su avion srušili proruski ukrajinski separatisti uz moskovsku pomoć pa je Rusiji uveo ekonomske sankcije. Zbog stanja u Ukrajini odnosi Rusije i Zapada najlošiji su od Hladnoga rata.

            Srbiju i Bosnu i Hercegovinu u maju su zadesile najteže poplave u posljednjih stotinu godina. Nakon nezapamćenih kiša voda je odnijela najmanje 44 života, hiljade ljudi su evakuisani.

            U 2014. godini papa Franjo svecima je u aprilu proglasio svoje prethodnike, Ivana Pavla II i Ivana XXIII, dvojicu papa koji su modernizovali Crkvu, abdicirao je dugovječni španski kralj Juan Carlos, monarh koji je demokratizovao Španiju, objesio se komičar Robin Williams, “čovjek koji je znao nasmijati sve osim sebe”, a za ubistvo bez predoumišljaja osuđen je južnoafrički paraolimpijac Oscar Pistorius koji je oduševio svijet načinom na koji je prebrodio svoj hendikep, a zatim ga zgrozio ubistvom zaručnice.

            Krajem godine svijet su šokirali pakistanski islamisti, ubivši u jednoj državnoj vojnoj školi više od stotinu djece. Najmanje 141 osoba, većinom učenika, ubijena je kada su Talibani upali u školu u Pešavaru i uzeli za taoce stotine učenika. Odgovornost za napad preuzeo je pokret Talibana u Pakistanu, a lokalna je bolnica saopštila da su mrtvi i ranjeni u dobi od 10 do 20 godina.

            Poslije više od pedeset godina Amerika i Kuba normalizovat će odnose.

            Sredinom decembra američki predsjednik Barack Obama objavio je da je došlo vrijeme da se “raskinu okovi prošlosti”, i obavljena je razmjena zatvorenika. To je rezultat tajnih pregovora uz posredovanje Kanade i posebno pape Franje, jer je američki predsjednik smatrao da “ako postoji ijedan aspekt američke vanjske politike kojem je rok trajanja istekao, onda je to politika prema Kubi” koja je od 1962. godine pod strogim američkim embargom.

            Širom svijeta haraju ratovi, bolesti i siromaštvo, ali čovjek je krajem godine prvi put spustio sondu na kometu i eksperimentalno lansirao prototip letilice za Mars.

           

            Majdanska revolucija

            Krajem 2013. i početkom 2014. godine demonstranti su na kijevskom trgu Majdanu protestovali protiv odluke predsjednika Viktora Janukoviča da odustane od približavanja Evropskoj uniji i da se okrene tješnjim vezama s Rusijom. Nakon krvavih obračuna na Majdanu, u kojima je izginulo više od stotinu civila, protesti su doveli do Janukovičeva pada i bijega u Rusiju, a Ukrajina je nekoliko mjeseci poslije izabrala novog predsjednika, tajkuna i kralja čokolade Petra Porošenka. On je prozapadno orijentisan, a samo ga je zapad zemlje i birao, jer se istočna proruska i rusofona Ukrajina pobunila protiv okretanja leđa Rusiji.

            Poslije referenduma i proglašenja nezavisnosti od Ukrajine nove su krimske vlasti zatražile pripojenje Rusiji koja je u martu prkoseći međunarodnoj zajednici aneksirala to poluostrvo s bazama ruske Crnomorske flote.

            Industrijske regije Lugansk i Donjeck na referendumu su se izjasnile protiv ostanka u Ukrajini i osnovale svoje “republike”. U sukobima ukrajinske vojske i pobunjenika s istoka, kojima pomažu i ruske snage, poginulo je najmanje 4.700 ljudi, a borbe ne prestaju uprkos sporazumu o prekidu vatre sklopljenom u bjeloruskoj prijestolnici Minsku.

           

            Novi Hladni rat

            Sjedinjene Države i Evropska unija nametnule su sredinom godine sankcije Rusiji zbog njenog udjela u ukrajinskoj krizi. Sankcije su prvo obuhvatile pojedince i firme direktno povezane s destabilizacijom Ukrajine, a zatim i brojne ruske banke te vojne i energetske kompanije.

            Uveden je embargo na prodaju oružja Rusiji, ograničena prodaja neke tehnologije i opreme u naftnoj industriji, a Evropljani i evropske kompanije ne smiju poslovati s ruskim bankama. Firme i nekolicina osoba bliskih ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu takođe su na udaru sankcija, najžešćih EU-ovih mjera protiv Rusije otkako je završio Hladni rat. Sankcije imaju efekta pa je rublja ove godine izgubila trećinu svoje vrijednosti, a Rusija svoju ekonomsku stabilnost. Putin za to krivi “stare neprijatelje na Zapadu” i Ruse upozorava da su pred njima teška vremena i da se moraju oslanjati na sebe.

            Moskva je na evropske sankcije odgovorila kontramjerama i zabranila uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz EU-a što je pogodilo i neke hrvatske proizvođače.

            Zbog evropske blokade Moskva je u decembru objavila da odustaje od projekta plinovoda Južnog toka kojim je trebala slati plin Evropi zaobilazeći Ukrajinu, i proglasila Tursku poželjnijim partnerom. Južni tok trebao je isporučivati 63 milijarde kubnih metara plina na godinu, što je nešto više od 10 posto evropske potražnje, čime bi se učvrstio ruski položaj glavnog evropskog snabdjevača. Ali kriza u Ukrajini podstakla je Brisel da zamrzne proces njegovog odobrenja, a problemi su se pojavili i zbog slabe evropske potražnje za plinom i niskih cijena energije, što je dovelo u pitanje isplatnost projekta teškog 40 milijardi američkih dolara.

           

            Izraelsko-palestinski rat u Gazi

            U junu je stvorena palestinska vlada nacionalnog jedinstva u koju je uključen i pokret Hamas čime je završen period odvojenih vlasti u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Izrael i SAD Hamas smatraju terorističkom organizacijom i vladu nacionalnog jedinstva smatraju preprekom u postizanju mirovnog sporazuma Palestinaca i Izraela, pa je dan poslije proglašenja palestinske vlade Izrael prekinuo mirovne pregovore.

            Ljeto je obilježio rat koji je počeo ubistvima izraelskih tinejdžera i mladog Palestinca, a transformisao se u krvoproliće u kojem je Izrael ubio više hiljada Palestinaca, uglavnom civila, a život je izgubilo i sedamdesetak Izraelaca, većinom vojnika.

            Napetost je porasla poslije sahrane trojice Izraelaca tinejdžera otetih i ubijenih u junu na Zapadnoj obali. Dan poslije te sahrane pronađeno je tijelo nestalog Palestinca. Izraelske vlasti su osudile to ubistvo koje je vjerovatno bilo osveta za smrt mladih Židova, a ministrica pravosuđa Tzipi Livni rekla je da je to, ako jeste riječ o osveti, “teroristički čin”.

            Iako je Izrael uhapsio osumnjičene, u julu su iz Gaze na izraelsku teritoriju pale stotine raketa, a izraelski raketni štit “Željezna kupola” presreo je jednu raketu nad Tel Avivom, a drugu u predgrađu Jeruzalema. Zatim je počela izraelska ofanziva na tu enklavu. Prvo vazdušna pa kopnena, koja će u pedeset dana odnijeti više hiljada života.

            Sedmonedjeljni sukob je završio krajem avgusta prekidom vatre, a “pobjedu” su proglasili i izraelski premijer Benjamin Netanyahu i islamistički pokret Hamas.

            Evropske zemlje su počele priznavati Palestinu: Švedska je 30. oktobra formalno priznala palestinsku državu. Vlada u Štokholmu objavila je kako smatra da su ispunjeni međunarodni pravni kriteriji za priznanje Palestine, te kako se nada da će tom odlukom pridonijeti postizanju mirovnog sporazuma jer će strane biti manje neravnopravne.

            Poslije dogovora političkih grupacija u Evropskom parlamentu to je tijelo sredinom decembra usvojilo rezoluciju kojom načelno podržava palestinsku državu i rješenje o dvjema državama što treba postići mirovnim pregovorima koje treba ubrzati. Isti dan je i luksemburški parlament usvojio dvije odluke kojima poziva vladu da prizna palestinsku državnost. Time se priključio parlamentima u Britaniji, Španiji, Francuskoj, Irskoj i Portugalu koji su prije simbolično podržali palestinsku državu.

           

            Islamska država i pogubljenja novinara

            Amerika je ljetos počela s ograničenim vazdušnim napadima na položaje Islamske države (IS), koja je osvojila trećinu Sirije i Iraka i prijetila da će u iračkom gradu Mosulu poubijati sve kršćane ne pređu li na islam. Iz grada je pobjeglo skoro svih šezdeset hiljada kršćana. IS je zauzeo mosulsku branu, najveću u Iraku, a zatim i grad Mosul.

            Desetine hiljada jezida, pripadnika etnoreligijske grupe u Iraku, sklonili su se u avgustu pred nasiljem IS-a na obronke planine Sindžara. Pripadnici radikalnog sunitskog pokreta koji su osvojili dijelove Iraka i Sirije progone jezide na vjerskoj osnovi smatrajući ih “poštovaocima đavola” koji moraju preći na islam.

            Američki predsjednik Barack Obama u avgustu je objavio kako je odobrio ograničene vazdušne napade na IS i bacanje humanitarne pomoći.

            Iako nije odobrio angažman kopnenih snaga, američka se vojska prvi put poslije 2011. godine vraća u Irak.

            IS koji je krajem juna proglasio kalifat u velikim dijelima Iraka i Sirije, u znak osvete počinje ubijati zapadne novinare i humanitarce i objavljivati snimke odrubljivanja glava. Prva žrtva bio je američki novinar James Foley, a mjesec dana poslije njega obezglavljen je i škotski humanitarac David Haines koji je imao suprugu i kćer u Karlovcu.

            Krajem septembra Obama je priznao kako su Sjedinjene Države podcijenile činjenicu da haos u Siriji može iznjedriti opasne džihadističke grupe poput Islamske države, te da je Vašington precijenio sposobnost i volju iračke vojske da se bori protiv džihadista.

            U oktobru kurdski borci su nakon višenedjeljne žestoke borbe i uz veliku pomoć američkih vazdušnih napada uspjeli odbraniti grad Kobane na sirijsko-turskoj granici.

           

            Ebola

            Epidemija ebole širila se zapadnom Afrikom, hiljade ljudi su oboljeli u Gvineji, Sijera Leoneu i Liberiji. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) najnoviju je epidemiju proglasila najvećom i najsmrtonosnijom otkad je prije četrdeset godina virus ebole identifikovan.

            Do sredine decembra po podacima WHO-a od posljedica virusa u Sijera Leoneu, Liberiji i Gvineji, tri najteže pogođene zapadnoafričke zemlje, umrlo je 7.200 osoba.

            Prema zadnjim podacima WHO-a, u Sijera Leoneu je zabilježeno 8.273 slučaja i ta je zemlja tako postala država s najvećim brojem zaraženih smrtonosnim virusom “prestignuvši” Liberiju sa 7.797 slučajeva.

            I dok Sijera Leone namjerava zbog ebole zabraniti proslave Božića, u Maliju je i posljednji pacijent koji se oporavljao u decembru izašao iz bolnice.

            Od ebole su izvan Afrike do sredine decembra oboljele 22 osobe, a šest ih je umrlo. U SAD-u je bilo deset slučajeva, a bolest je potvrđena i u Španiji, Njemačkoj, Francuskoj, Norveškoj, Britaniji, Italiji i Švajcarskoj.

            Liječnike, bolničare i druge osobe koje se bore protiv epidemije ebole u zapadnoj Africi američki časopis Time proglasio je osobama godine “zbog neumornih djela odvažnosti i saosjećanja, zbog toga što su svijetu osigurali vrijeme da ojača odbranu, zbog izlaganja riziku, zbog svoje upornosti, žrtve i spašavanja života”.

           

            Referendumi

            Od brojnih referenduma u 2014. godini samo je škotski referendum središnja vlast priznala, katalonski je španska vlada osudila, referendume u Ukrajini Kijev nije ni mogao spriječiti, a talijanska vlada nije venecijanski ni morala ozbiljno shvatiti.

            Jedino na dopuštenom referendumu građani nisu izabrali nezavisnost.

            Škoti su odlučili ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu: od više od 4,2 miliona Škota, njih 55 posto odgovorilo je negativno na pitanje treba li Škotska postati nezavisna država? Analitičari smatraju da su se škotski građani opredijelili za sigurniju varijantu zbog nesigurnosti o tome šta nezavisnost donosi.

            Na izjašnjavanju na Krimu, u Donjecku i Lugansku, koje Kijev i međunarodna zajednica ne priznaju, uopšte nije bilo upitno kakav će biti ishod jer je glasala samo jedna strana, a i na onaj katalonski, upakovan u savjetodavno izjašnjavanje jer ga je vlada u Madridu proglasila nelegalnim, takođe su evidentno izašli samo pobornici katalonske samostalnosti.

           

            Bijeli policajac, mrtav crnac

            Avugustovsko policijsko ubistvo nenaoružanog crnog tinejdžera Michaela Browna izazvalo je gnjev američke javnosti, a nakon odluke porote krajem novembra da ne optuži bijelog policajca, počeli su protestni marševi širom Amerike. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa, protestanti su se sukobili s policijom, a protestni su skupovi organizovani u Oaklandu, Seattleu, Los Angelesu, Chicagu i New Yorku, te ispred Bijele kuće u Washingtonu.

            Stanje u Fergusonu se jedva smirilo kad je uoči Dana zahvalnosti objavljena nova video snimka na kojoj policajac ubija crnog 12-godišnjaka s plastičnim pištoljem u Clevelandu. Javnost je vidjela i snimku kako je bijeli policajac zahvatom davljenja usmrtio crnca na ulici u New Yorku.

            Nedugo poslije nereda podstaknutih fergusonskim slučajem, odbor Ujedinjenih naroda protiv mučenja osudio je u Ženevi prekomjernu upotrebu sile i vatrenog oružja u američkoj policiji protiv nenaoružanih crnaca. Procjenjuje se da američki policajci na godinu ubiju oko četiri stotine osoba.

           

            Svemir i nauka

            Prvi put je svemirska letilica uspješno sletila na kometu. Sonda Philae odvojila se od svemirskog broda Rosette i sletila na kometu “67P Čurjumov-Gerasimenko”, 500 miliona kilometara od Zemlje. Bilo je to prvo kontrolisano spuštanje na kometu u istoriji. Završetak pustolovine započete 20 godina prije na koju je potrošeno 1,3 milijarde eura. Poslije su naučnici iz Evropske svemirske agencije objavili da je Philae nakon teškog slijetanja ostao priklješten između dvije stijene koje mu zaklanjaju Sunce pa se solarne ćelije neće moći puniti, što znači da će se zadovoljiti podacima koje dobiju dok mu rade baterije.

            U decembru je američku svemirsku agenciju NASA-u oduševilo uspješno lansiranje i prizemljenje bespilotne svemirske kapsule Orion, što je ocijenjeno kao novo doba u istraživanju svemira.

            - Mislim da je ovo veliki dan za svijet, za ljude koji poznaju i vole svemir – rekao je direktor NASA-e Charles Bolden. Eksperimentalni let Oriona trebao bi utrti put eventualnom prevoženju ljudi na Mars i predstavlja istorijski iskorak u svemirskim letovima, poput prvog lansiranja iz programa Apollo 1961. godine ili lansiranja prvog spejs šatla 1981. godine, rekli su u NASA-i.

            “SpaceShipTwo”, svemirski brod firme Virgin Galactic namijenjen svemirskom turizmu srušio se na probnom letu krajem oktobra u pustinji Mojave, odmah nakon polijetanja, a kopilot je poginuo.

            Krajem godine prvi je živući nobelovac prodao svoju nagradu. James Watson koji je s još dvojicom kolega nagrađen 1962. godine za otkriće strukture DNK kao dvostruke uzvojnice, ogorčen što ga naučna zajednica već godinama ignoriše otkako je 2007. godine izazvao skandal povezavši rasu i inteligenciju i izrazivši sumnju u budućnost Afrike, na aukciji je prodao medalju od 23-karatnoga zlata. Kupac, ruski tajkun Ališer Usmanov rekao je da će mu medalju vratiti.

           

            Sportski događaji koji su obilježili 2014. godinu

            Godina 2014. bila je izuzetno bogata sportskim događajima. Sigurno je da su najviše uživali ljubitelji fudbala, koji su poslije četiri godine ponovo mogli pratiti Svjetsko prvenstvo održano u Brazilu.

            Po prvi put od raspada SSSR-a organizovane su zimske Olimpijske igre u Rusiji. Očekivano, zemlja domaćina osvojila je najviše medalja (33), kao i najveći broj zlatnih medalja (13).

            Bili smo u mogućnosti pratiti i Svjetsko košarkaško prvenstvo, organizovano u Španiji. Reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država prošetala se do petog naslova šampiona, a u finalu su pobjedili selekciju Srbije sa 129:92.

            Početkom januara organizovano je i Evropsko rukometno prvenstvo u Danskoj. Reprezentacija Francuske predvođena Nikolom Karabatićem okitila se trećim naslovom šampiona Evrope savladavši domaćina Dansku u finalu rezultatom 41:32. Od 7. do 21. decembra održano je i Evropsko prvenstvo za rukometašice u Mađarskoj i Hrvatskoj. Reprezentacija Norveške se okitila šestim naslovom šampiona Evrope savladavši u finalu rukometašice Španije rezultatom 28:25.

            U teniskom svijetu, Novak Đoković je preoteo prvu poziciju Rafaelu Nadalu, a sjajnu godinu okrunio je osvajanjem Wimbledona, kao i završnog teniskog turnira u Londonu. Veliki posao napravili su Stanislas Wawrinka i Marin Čilić, koji su kao autsajderi osvojili Grand Slam turnire u Australiji, odnosno SAD-u.

            Serena Williams je nastavila dominaciju u ženskom tenisu pa je 2014. godinu ponovo završila na 1. mjestu. Riznici trofeja pridodala je one iz Brisbanea, Miamija, Rima, Stanforda, Cincinnatija, New Yorka i Singapura.

            Odbojkaški šampion svijeta u 2014. godini postala je Poljska, koja je na šampionatu igranom u svojoj zemlji stigla do zlata. Srebrena medalja pripala je Brazilcima (izgubili finale 1:3). Odbojkašice SAD-a u finalu SP u Italiji pobijedile su Kinu (3:1).

            U generalnom poretku Svjetskog kupa alpskog skijanja osvajači Zlatnog globusa za sezonu 2013./14. bili su Marcel Hirscher (Austrija) i njegova sunarodkinja Anna Fenninger.

            U nastavku možete pročitati opširnije o pet najvećih sportskih događaja koji su obilježili 2014. godinu:

           

            XXII Zimske olimpijske igre u Sočiju

            U ruskom Sočiju su od 7. do 23. februara održane Zimske olimpijske igre u kojima je nastupilo pet takmičara pod zastavom Bosne i Hercegovine, ali niko od njih nije napravio značajniji uspjeh.

            Najuspješniji su bili Rusi s osvojene 33 medalje, od čega 13 zlatnih, Norvežani su bili drugi s 26 medalja (11 zlatnih), a treći Kanađani su osvojili 25 medalja (10 zlatnih).

            Vrijedi istaći da je slovenska skijašica Tina Maze, koja je izjavila da su joj ovo bile posljednje olimpijske igre, briljirala osvojivši zlato u spustu i veleslalomu. Od nastupa na narednim olimpijadama se oprostio i hrvatski skijaš Ivica Kostelić koji je osvojio srebrenu medalju u spustu. Dodajmo još i to da je u hokeju na ledu slavila Kanada i u muškoj i u ženskoj konkurenciji.

           

            Real Madrid preko Atletico Madrida do dugo očekivane „La Decime“

            Navijači Real Madrida su još od 2002. godine i sjajne generacije Galacticosa čekali na titulu u Ligi šampiona, jubilarnu desetu. Dočekali su je 12 godina kasnije na krilima najboljeg igrača svijeta Cristiana Ronalda, zatim Garetha Balea, Karima Benzeme i drugih.

            U grupnoj fazi su završili prvi ispred Galatasaraya, Juventusa i Copenhagena, da bi u šesnaestini finala izbacili njemački Schalke ukupnim rezultatom 9:2.

            U četvrtfinalu i polufinalu je ekipa Carla Ancelottija opet igrala protiv njemačkih predstavnika – prvo su savladali Borussiju Dortmund ukupnim rezultatom 3:2, da bi kasnije deklasirali tada aktuelnog osvajača Lige šampiona minhenski Bayern ukupnim rezultatom 5:0.

            U finalu ih je čekao preporođeni Atletico Madrid sa sjajnim Diegom Costom. Imala je ekipa Diega Simeonea vodstvo sve do 93. minute kada Sergio Ramos glavom postiže gol za produžetak. Prethodno je Godin u 36. minuti postigao gol za Atletico.

            Ali, u produžecima je Kraljevski klub izdominirao – postigli su tri gola (Bale, Marcelo i Ronaldo) i slavlje zbog osvajanja „La Decime“ je moglo da počne. Cristiano Ronaldo je bio ubjedljivo najbolji strijelac Lige šampiona s postignutih 17 golova.

           

            Rukometaši Bosne i Hercegovine se po prvi put plasirali na veliko takmičenje

            Ove godine su nas obradovali i najbolji bh. rukometaši. Nakon što su u kvalifikacionoj Grupi 5 završili prvi ispred Portugala, Latvije i Estonije (pet pobjeda i samo jedan poraz), u baražu za odlazak na prvo veliko takmičenje u istoriji snage su odmjerili s rukometnom velesilom Islandom.

            U prvoj utakmici baraža koja je odigrana 7. juna u dvorani Mirza Delibašić u Sarajevu hrabri rukometni Zmajevi su nadigrali protivnika i na krilima sjajnog Nikole Prce, koji je postigao 10 golova, slavili rezultatom 33:32.

            Svjetska rukometna javnost je poslije prvog duela smatrala da će u drugoj utakmici na Islandu, osam dana kasnije, domaćin bez većih problema riješiti pitanje putnika na Svjetsko prvenstvo, ali su se prevarili. Izabranici Dragana Markovića su nevjerovatnom borbenošću odigrali svih 60 minuta, što im se na kraju isplatilo. Izborili su remi 29:29, ali taj remi je bio veći nego bilo koja pobjeda i značila je plasman na prvo veliko takmičenje u istoriji – na smotru najboljih ekipa svijeta 2015. godine u Kataru.

            Napomenimo još da se Bosna i Hercegovina nalazi u Grupi B Svjetskog prvenstva, koje će se održati od 15. januara do 1. februara, s Hrvatskom, Makedonijom, Austrijom, Tunisom i Iranom.

           

            Debitantski nastup Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, Njemačkoj titula, domaćinima blamaža

            Jubilarno 20. po redu Svjetsko prvenstvo u fudbalu koje je održano u Brazilu ostat će „urezano“ u pamćenju svih Bosanaca i Hercegovaca zbog debitantskog nastupa bh. reprezentacije na nekom velikom takmičenju. Prvu utakmicu Spahić, Džeko, Pjanić i društvo su odigrali na Maracani, 15. juna protiv Argentine u 19:00 sati po lokalnom vremenu. Autogolom Seada Kolašinca i golom Lionela Messija slavili su Gaučosi, a Vedad Ibišević je u 84. minuti postigao istorijski, prvi gol na svjetskim prvenstvima za Zmajeve.

            U drugom kolu BiH je igrala protiv Nigerije i trebao joj je trijumf, ali se desilo suprotno. Poništen gol Edina Džeke, te sjajni Odemwingie bili su glavni razlozi minimalnog poraza kojim su Zmajevi izgubili sve šanse za prolazak u narednu fazu.

            U posljednjoj utakmici bh. reprezentacija je odmjerila snage s Iranom i slavila prvu, istorijsku pobjedu. Strijelci za Zmajeve su bili Džeko, Pjanić i Vršajević, dok je utješni gol za Iran postigao Ghoochannejhad.

            Tako su u osminu finala iz Grupe F prošli Argentina i Nigerija. Afrički tim je zaustavljen već u osmini finala, dok je Argentina osvojila srebrenu medalju. U finalu su poraženi od dominantnih Nijemaca 1:0 (Götze u 113. minuti), koji su u polufinalu s nevjerovatnih 7:1 savladali Brazil. Treće mjesto osvojili su Holanđani pobjedom nad Brazilcima rezultatom 3:0.

           

            Košarkaši Bosne i Hercegovine se plasirali na EuroBasket, Sjedinjene Američke Države uvjerljivo do titule na MundoBasketu

            Najbolji bh. košarkaši su se bez većih problema plasirali na EuroBasket koje će se od 5. do 20. septembra 2015. godine održati u četiri države: Hrvatskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Latviji. U kvalifikacijskoj Grupi 1 naša selekcija je za protivnike dobila Island i Veliku Britaniju, te slavila sve četiri pobjede.

            Teletović i društvo su kvalifikacije otvorili sigurnom pobjedom na gostovanju kod Velike Britanije rezultatom 67:80, da bi nakon toga u prepunoj dvorani Mejdan u Tuzli savladali Island 72:62.

            Sedam dana kasnije u dvorani Mirza Delibašić savladana je Velika Britanija 74:68, a ovom pobjedom je bio osiguran plasman na EuroBasket. Selektor Duško Ivanović poštedio je kapitena Mirzu Teletovića posljednjeg gostovanja na Islandu, ali i bez njega najbolji bh. košarkaši su pokazali snagu savladavši domaćina 78:70.

            Poslije kvalifikacija za EuroBasket, odigran je MundoBasket u Španiji. Do titule su i više nego ubjedljivo došli košarkaši Sjedinjenih Američkih Država koji su u finalu savladali najugodnije iznenađenje turnira selekciju Srbije rezultatom 129:92. Treće mjesto pripalo je Francuzima koji su slavili protiv Litvanije 95:93. Domaća Španija je takmičenje završila u četvrtfinalu, dok je Hrvatska zaustavljena u osmini finala.
22.12.2014.

Islamska obrtnička zajednica Mostar

            Stotine hiljada turista koji godišnje posjete najveći grad Hercegovine - Mostar, od kojih brojni svrate do Koski Mehmed-pašine džamije smještene stotinjak metara sjeverno od Starog mosta, na lijevoj obali Neretve, a što svjedoči podatak o prošlogodišnjih više od 100.000 obilazaka, bude neugodno iznenađeno kada na tom vjerskom objektu zateknu natpis koji ih upozorava da unutrašnjost mogu vidjeti samo uz kupljeni tiket.

            Na vratima džamije jasno je naznačena obavezna kupovina karte po cijeni od četiri konvertibilne marke (KM). Cijene su naznačene i u eurima (dva), odnosno kunama (16), koji nisu zakonsko sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini, jer se finansijske transakcije mogu obavljati jedino u konvertibilnim markama.

            Tiketi se prodaju u dvorištu, na ulazu u džamiju. Međutim kupljena karta ne garantira da ćete za četiri KM, dva eura ili 16 kuna u cijelosti moći obići taj vjerski objekat, odnosno njegovu unutrašnjost.

            Da biste se popeli na munaru, koja se ne koristi u vjerske nego u turističke svrhe, to će vas koštati pet eura, odnosno deset konvertibilnih maraka.

Bez karte nije moguće ni fotografirati se na terasi sa koje se pruža pogled na Stari most u Mostaru, dakle uraditi fotografiju kao suvenir - uspomenu na boravak u kompleksu Koski Mehmed-pašine džamije.

            Pojava “vjerske trgovine” svojstvena je samo ovom dijelu Bosne i Hercegovine s obzirom na to da se u ostatku države posjete vjerskim objektima ne naplaćuju, odnosno to se čini samo na bazi dobrovoljnih priloga koje posjetioci - vjernici ostavljaju na propisana mjesta na ulazima u džamije, crkve... Najočitiji primjer je upravo Mostar gdje se primjerice ne naplaćuju ulazi u mostarsku katedralu, niti ostale džamije. Ramiz Jelovac, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Mostar, u razgovoru s novinarom Anadolu Agency (AA) je rekao kako se posjete dvjema džamijama u Mostaru naplaćuju već više decenija.

            Ono što je takođe, svojstveno za prostor Mostara, odnosno Hercegovine, navodi Anadolija jeste i činjenica da se vjerski objekti, posebno džamije, koriste kao stanice za postavljanje odašiljača telekom operatera. Takvi “objekti” postavljeni su na džamiji Tabačica, Vakufskom dvoru, a sprema se i instaliranje novih.
            “Imamo odašiljače na par objekata, jedan od njih je i Tabačica. To je džamija koja se ne koristi u Starom gradu. Služi jedino za vjenčavanja. Taj problem u vezi s Islamskom zajednicom od onih koji tobože brinu jeste smještanje tog odašiljača. To je prihod od nekih 15.000 KM godišnje. Po svim regulama, pošto je ta džamija kulturno-historijski spomenik Zavoda za zaštitu kulturno-historijskih spomenika, mjerenja su pokazala da nema utjecaja na okoliš. Postoji onaj i na Vakufskom dvoru, a ovih dana će biti postavljen na Studentskom hotelu. Ukupni prihod Medžlisa će biti oko 50.000 KM samo za postavljanje tri antene na ove objekte”, objasnio je Ramiz Jelovac, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Mostar.

            Sve ovo je počelo da izaziva ogorčenje među sve većim brojem Mostaraca, običnih i poštenih ljudi, vjernika, patriota. Poznati veliki mostarski humanitarac, Nermin Mehić, koji sva svoja zapažanja i dobrog i lošeg u društvu iskazuje javno kroz svoje stihove i pjesme, napisao je novu pjesmu u kojoj je objasnio svoju gorčinu i nevjericu prema duhovnim vođama Islamske zajednice Mostar. Pjesmu je nazvao “Odašiljač” i prenosim je u cjelini:

           

                        ODAŠILJAČ

            Na munari odašiljač ćuri ,
            cjeli Mostar sad o tome bruji.
            Iz Eroneta zraka neka čudna,
            narod kuka ozraći nas svuda.
            Neka bruji iz Medžlisa vele,
            šta nas briga nek se negdje sele.
            Lova treba da se u đep stavi,
            odašiljač kešovinu pravi.
            Šta je raji šta se samo žale,
            ahiretom bolje da se bave.
            Munara je u amanet nama,
            nije kriva ostala je prava.
            Mnogo para uzima se na njoj,
            ne udi joj odašiljač staroj.
            Može ona da primi još više,
            lova nama iz Eroneta stiže.
            Pa zar ovaj biznis nekom smeta,
            slikaju je tokom cijelog ljeta.
            Strancima je ona sada čudna,
            neće naći ovaj biznis svuda.
            Nego ljudi recite nam hvala,
            ne radimo ni mi za badava.
            Ko god bude na nas zbog tog ljut,
            neće biti u djelidbi drug.

 

            Poznati mostarski muzičar i veliki patriota, Derviš Nazečić - Deri, ne krije svoje ogorčenje i razočarenje: “Tih 50.000 KM, Ramize Jelovac neće otići u javnu kuhinju, nego u vaše džepove!!! Ako ne znate kako staviti u funkciju Allahove kuće, pitajte, nije sramota, a ne činite FESAD po Mostaru!!!!!... Takođe, pozivam sve vjernike i one koji poštuju vjeru da svi zajedno stanemo u odbranu svetih Božijih kuća!!!” - otvoreno poručuje Deri.

            U zadnje vrijeme, kada se referira na Islamsku zajednicu Mostar, među Mostarcima se sve češće koristi naziv, koji nosi i ovaj tekst, “Islamska obrtnička zajednica Mostar”. A, taj naziv upotrebljavaju oni Mostarci koji su svjedoci, već više od 22 godine, neviđene pljačke i neopisivog bogaćenja pojedinaca na bosanskohercegovačkim prostorima, ikada u istoriji - od ratnog profiterstva ranih devedesetih godina prošlog vijeka, preko združene pljačke odabranih političkih vođa, pa sada, eto, i do zelenaša u vjerskim i duhovnim odorama.

            Pitanje je samo koliko još i do kada obični smrtnici ovog napaćenog grada mogu trpiti. Možda dolazi krajnje vrijeme da se svi pljačkaši ovog ponosnog, prkosnog i najljepšeg grada trebaju zapitati, ako se već ne boje Božje kazne za ove 22 godine (što je očito ovim primjerima da im više ništa nije sveto, pa čak ni Božije kuće), da li bi se trebali početi pribojavati NARODNE KAZNE?! Narodna kazna u dosta slučajeva zna biti i mnogo surovija od Božije, zar ne?!

Ensvid Hadžajlić - MosHer
14.12.2014.

Meho Džeger, prvi poslije Alekse; Pjesnik prezrenih i odbačenih

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Maja Radević, a objavljen je u listu “Slobodna Bosna”, 22. septembra 2012. godine!

Ensvid Hadžajlić - MosHer

 

 

            Ima neke poetske pravde u tome što je četvrta po redu objavljena knjiga pjesama Mehe Džegera, tačnije njegova Sabrana djela, promovisana u okviru ovogodišnje manifestacije Šantićeve večeri poezije. Za Mehu se te večeri u Mostaru, kao i ko zna koliko puta ranije, moglo čuti da je bio “pjesnik prezrenih i odbačenih”. U tih par riječi stane otprilike sve ono što je većina ljudi, čak i onih koji su ga svakodnevno viđali kako ponosno uzdignute glave sa šeširom, u kožnom prsluku i kaubojskim čizmama luta ulicama grada na Neretvi, znala o Mehi i njegovom samačkom životu obilježenom velikim, nikada ostvarenim snovima o uspjehu na svjetskoj rock sceni, kakve potajno sanjaju mnogi. Ali ponajviše bijedom i siromaštvom one vrste od kojeg ljudi okreću glavu i žurno prelaze na drugu stranu ulice, u neodređenom strahu da bi se takva sudbina, poput kakve teške zarazne bolesti, ako je i samo okrznu, mogla prenijeti na njih.

           

            SVE MEHINE LJUBAVI

            Aleksa Šantić je, slično kao njegov sugrađanin Meho nekih stotinjak godina kasnije, živio u burnim vremenima u kojima se na pjesnike gledalo kao na prilično beskorisne članove društva, nesposobne da usvoje društvene konvencije i predaju se zadanim normama građanskog života što bi, ukratko, značilo da baš “nisu sasvim svoji”. I baš kao i Meho, i najpoznatiji mostarski pjesnik Šantić neiscrpnu inspiraciju nalazio je – u ženama. Književni kritičari i poetski znalci rekli bi vjerovatno da između Mehine i Aleksine ljubavne poezije ima malo dodirnih tačaka, ali suština je zajednička – a zove se čežnja.

            “Da smo imali sina, zvao bi se Mick”, napisao je Meho u pjesmi posvećenoj izvjesnoj Merkunisi, jednoj od njegovih mnogobrojnih, stvarnih ili izmišljenih, opjevanih i uglavnom nesretnih ljubavi. Besmrtnim likovima anđeoskih žena poput Danteove Beatrice, Petrarkine Laure ili Aleksine Emine, danas mirne duše možemo pridodati Džegerovu Cunu, Klaudiju ili Nijazu…”, rekao je Nino Raspudić, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta, predstavljajući 2002. godine Mehinu zbirku poezije, jednostavno naslovljenu Pjesme. Bilo je to nekoliko mjeseci prije Mehine smrti, a Raspudić ga je tada, sasvim tačno, opisao kao “pjesnika velikih istina očitanih u malim stvarima”: “Džegerovo pjesništvo nije puki opojni bijeg u imaginaciju i muzikalnost riječi. To je pjesništvo o stvarnim ljudima i stvarnim osjećajima. Pjesnik ne bježi od stvarnosti u svoj njenoj okrutnosti i često apsurdnosti, ali uspijeva tu grubu svakodnevnu životnu materiju snagom blistavog umjetničkog izraza uzdići i sublimirati do najrafiniranije poezije.”

            Za ćudoredni mostarski svijet, upeglan, najeden, obučen i obuven, Mehmed Humačkić bio je „redikul, skitnica, problem, pijanac, budala, probisvijet“… Nije bilo novinske i školske potvrde da je bio „boem“, kaže književnik Veselin Gatalo, na čiju su inicijativu objavljena i na Šantićevim večerima poezije predstavljena Mehina Sabrana djela. „Jeste, bio je nikakav, ali samo njima. Za mene i Mostar koji ga poznaje ‘iz prve ruke’, Meho Džeger je bio hrabar čovjek, pošten toliko da nijednu svoju manu, za razliku od opeglanih licemjera, ni pred kim nije sakrivao. Naprotiv, isturao bi svoje mane i slabosti kao zastavu, svojom direktnom uvredom ošinuo bi najmoćnije i one koji su se smatrali najzaslužnijim u društvu. Prezir treba zaraditi, baš kao i mržnju. A Meho nije umio mrziti, barem ne kao što mrze ‘intelektualci’ i ‘činjenica znalci’, oni koji su se i u životu i u školi učili mržnji. Nisam ga nikada čuo kako nekome psuje mater, najgore što je mogao reći za nekoga je da je ‘putko’, dakle, putast konj“, govori Gatalo.

            Pored ljubavnih pjesama koje, kao i čitav Mehin poetski opus, karakterizira surovi realizam (Gledam te Nermina/Imaš kovrdžavu kosu/I dobre guzove/Za meljanje/Ko kifle u Dugalića pekari/I rekao sam ti to/A ti si meni samo rekla – MRŠ), Mehina specijalnost bile su i podrugljive pjesme o onima koji su na njega gledali svisoka, ne uspijevajući da sakriju prezir prema „takvima poput njega“, skitnicama i probisvijetima koji jedva preživljavaju, ko zna kako i od čega. Jedna od najpoznatijih posvećena je bivšem fudbaleru, a sadašnjem selektoru reprezentacije Alžira, Vahidu Halilhodžiću:

            Vahid Halilhodžić/Neizmjerljiva legenda/Rodio se u poznatom gradu/U Jablanici/Gdje je Jul Briner srušio most/Kada je došao u Mostar/Asim mu je postavljao štapove/I učio ga da pravilno hoda/Vaha, ti si u Veležu bio idol/I mi ti se klanjamo/Zato Vahide/ Kada ti je račun u kafiću 8 KM/Reci konobaru – u redu je, mali!!!/A ne da uzimaš kusur/Da platiš parking u Jablanici.

            “Podrugljiva pjesmica je bila njegovo oružje, moćno i nezaustavljivo, oružje koje ga je nadživjelo“, kaže Veselin Gatalo.

            Meho se u raji volio predstavljati kao vrstan ljubavnik i veliki zavodnik. Niko, međutim, ne može sa sigurnošću reći koliko ima istine u Mehinim mnogobrojnim ljubavnim podvizima, detaljno opisanim u njegovim pjesmama: Vodili smo ljubav ja i Zana/Samo da se zna/Nek se papci pojedu jer ja sam sexa kralj/Zana mi je to rekla/Mala moja Zanice/Kad ćeš mi opet praviti dolmu u onim žutim paprikama/A ja ću gledati utakmicu/I reći ti mala moja/Daj mi čašu vode ako je dobro otekla.

            U mostarskim analima ostaće zabilježeno i kako je Meho svojevremeno odlučio da se počne aktivno baviti politikom. Osnovao je svoju Boksersko-rokersko-fudbalsko-skakačku stranku, sakupio je i 200 potpisa, ali zbog njegovog hroničnog problema – nedostatka novca – nije, nažalost, izašao na izbore. “Meni političari, znaš, idu puno na živce. Jedno pričaju, a drugo rade i ne misle na sirotinju. Bičakčić i Meho Obradović žive k'o bubreg u loju, a ja nemam od čega da platim struju. A da sam postao političar, sve bi bilo drukčije. Otvorio bih fabrike i zaposlio raju. Mostar ne bi bio podijeljen. Velež bi igrao pod Bijelim brijegom”, zaneseno je pričao Meho o nekim boljim vremenima koja, nažalost, nije dočekao.

 

            ZVIJEZDA IZ BACKSTAGEA

            Bio je redovan posjetilac svih koncerata koji su se održavali u gradu na Neretvi, a nerijetko bi se i pridružio članovima nekog benda na sceni, kao „gostujući umjetnik“. Backstage je bio Mehin prirodni ambijent – tu je osjećao da je „na svom terenu“, zaštićen i siguran od podsmijeha onih koji su ga doživljavali kao „čaršijskog frika“, i jedan mali korak bliže ostvarenju svog sna o svjetskoj slavi. „Prije rata, Meho bi se uvijek pojavio na koncertima jugoslavenskih rock'n'roll bendova u Mostaru. Tada su svi znali svirati Stonese, a Džeger je izlazio na binu da s njima otpjeva pokoji refren, i sve bi se završavalo ovacijama raje, koja su u njemu mogla vidjeti sve svoje slabosti. On je, ipak, odolijevao i podsmijehu zle čaršije i svojoj blesavosti. Onda je došao rat i zaboravili smo Mehu. Sresti ga ponovo kako moli redare da ga puste u backstage značilo je vratiti se u vrijeme u kojemu je rat tek ime za nešto u čemu se ljudi ne sjećaju ničega, osim želje za očuvanjem vlastitog i života svojih najbližih“, napisao je novinar Ahmed Burić u jednom davnom tekstu u Danima.

            Muzičar Ale Puzić iz benda Black Chicken Leg pamti kako je Meho redovno dolazio na njihove nastupe. „Bio je čest gost na našim svirkama i koncertima. U početku je i malo svirao s nama, ali kako mu to nije baš najbolje išlo, kasnije je nastupao kao pjevač“, priča Puzić. „Mi smo ga tretirali kao pravu rock zvijezdu, baš kao da je Mick Jagger. U našem backstageu Meho je uvijek imao džaba pivu.“

            O Mehinom „privatnom životu“, ako je takva kategorija uopšte postojala kod čovjeka koji je svoje dane provodio vječno izložen radoznalim, ako već ne osuđujućim pogledima drugih, zna se veoma malo. Gdje je bio i šta je radio za vrijeme rata, kako je preživljavao tih godina i od čega je uopšte živio, niko tačno ne zna. Zna se samo da je imao brata koji je ležao u zatvoru zbog ubistva, a Meho mu je pomagao koliko je mogao.

            „Htio sam, svojevremeno, da od njega učinim čovjeka po mjeri drugih. Da sa zarađenim novcem plati struju i vodu, a ne da taj novac popije. Ni ja ga nisam do smrti pošteno razumio. Nisam bio tu kad je ukopan, bio sam hiljadama kilometara daleko, u Santjagu de Komposteli, za njegovu dženazu sam čuo dan kasnije. Znam da su mi studenti dan poslije toga bili mirni kao bubice, tako sam mrk i utučen bio“, sjeća se Veselin Gatalo.

            Iza Mehe Džegera, posljednjeg mostarskog boema i skitnice, ostale su neke nezaboravne pjesme čija se vrijednost, kako to obično biva, počela stidljivo prepoznavati tek sada, nekoliko godina nakon njegove smrti, i to ponajviše zahvaljujući Mehinim hercegovačkim „fanovima“ koji njegovu poeziju objavljuju na domaćim web portalima i forumima.

            „To je sjajna poezija i mislim da tek dolazi vrijeme kada će njegovi literarni dometi biti u potpunosti prepoznati“, kaže Ale Puzić. „Znam puno ljudi koji se trude da pišu onako kao što je pisao Meho, ali im ne uspijeva… A možda je trik u tome što se Meho uopšte nije trudio, riječi su jednostavno izlazile iz njega.“

            Tu se negdje završava priča o Mostarcu Mehmedu Humačkiću, zvanom Meho Džeger. U svakom gradu na svijetu valjda postoji neko poput Mehe koji je, eto, tek nakon što je otplovio sa ovog svijeta i mostarskih ulica postao „legenda“ i prava zvijezda. Poslije Mehine smrti, jedan njegov anonimni sugrađanin je napisao: „Bagra mu se smijala iza leđa, hakale ga budale… a samo prava raja je znala u čemu je trik. Nije Meho naš bio budala – on je bio de facto umjetnik… shvaćate???“

 

            IZBOR IZ MEHINIH LJUBAVNIH PJESAMA

 

            JELISAVETA

            U Kragujevcu

            Sjedila si preko puta mene

            I prekrstila noge

            Pukla ti je čarapa

            Na jednom mjestu

            Ja sam ti rekao

            Pukla vam je gospođo

            Čarapa najlonska

            Na lijevom koljenu

            Ti si meni rekla

            Da to treba tako

            Ko da sam ja mahnit.

 

            MERKUNISA

            Sjedila si u Pozorišnoj

            I vjetar je puho

            Kad si me pogledala

            Odmah sam vidio

            Da me razumiješ

            Šupak na vratima

            Me nije pustio unutra

            Kaže p'jan si

            Nema problema brato

            Da smo imali sina

            Zvao bi se Mik

            Nikad te više nisam vidio.

 

            MUNEVERO

            Munevero moja nevjero

            Zašto si taka

            A ja sam ti više puta u Papagaju

            Zvao gusti od jagode

            I mislio sam da ćeš mi dati

            Da ti se prislonim

            Ko onaj manijak iz autobusa

            Zašto si taka

            Ko da sam ja bezveze

            Ne znaš da se meni svi klanjaju

            Kada uđem u kazneni prostor

            I zamahnem

            Zašto si taka

            Kažeš nisi to očekivala

            Pa šta si očekivala

            Ilićki autobus?

 

            ROCK'N'ROLL

            U gradu rocka ja živim

            Ja Meho Džeger

            U Fazle kupim cigare

            A onaj preko puta što kasete

            I CD-ove prodaje

            Mi kaže đe si Meho legendo

            Ja njemu kažem

            Đe si

            Jer Rock'n'Roll je život moj

            U gradu rocka ja živim

            Ja Meho Džeger

            U ABC-u popijem kafu

            A onaj što je imao kafanu prekoputa

            Sad je zatvorio

            Kaže ne može izbit za kirije

            A ja njemu kažem

            Budi nehajan

            Jer Rock'n'Roll je život moj.
08.11.2014.

Mobing

            *NAPOMENA: Izvor informacija za tekst koji slijedi je korišten sa 24sata.hr

Ensvid Hadžajlić - MosHer

 

 

            Svaki četvrti radnik za radnog vijeka doživi neki oblik zlostavljanja, ističe predsjednica udruženja Mobbing Jadranka Apostolovski.

            Zlostavljaju se drugačiji, niže obrazovani, ljudi kojima je karijera u usponu, ali i “zviždači” koji upozoravaju na probleme ili nepravilnosti. Brojke pokazuju kako je najviše zlostavljanih od 36 do 50 godina starosti, a najmanje od 20 do 35 godina starosti. Na prijavu “ružnog” ponašanja odlučuje se 66 posto žena i 34 posto muškaraca.

            Mobing se definiše kao psihičko zlostavljanje u radnoj sredini (iako može biti i fizičko i seksualno) kojeg često nismo ni svjesni, a zlostavljati mogu i nadređeni i kolege.

            Često i ne znamo da smo izloženi mobingu, bilo da nas zlostavlja nadređeni ili kolega. Najčešće se prvo javlja osjećaj srama, osjećaj da s nama nešto nije u redu, poslije toga upadamo u teško emocionalno stanje, sve teže odlazimo na posao, na radnom mjestu smo sve manje efikasni. Zatim se javljaju i zdravstvene smetnje: kardiovaskularni problemi, oslabljeni imunitet, anksioznost...

            - Prvo se javlja posramljenost i osjećaj kako s nama nešto nije u redu, pa se upada u teško emocionalno stanje te s grčem u želucu počnemo ići na posao, a tamo postajemo sve neefikasniji - objašnjava Jadranka Apostolovski.

            Samo 15 mjeseci neprekidnog maltretiranja može uroditi zdravstvenim smetnjama, pa se javljaju problemi sa srcem, krvnim pritiskom, kožne bolesti, ali i uznemirenost, depresija, pa i PTSP.

            - U tom razdoblju može biti povećana potreba za alkoholom, sedativima ili cigaretama, a zabilježeni su i pokušaji samoubistva - rekla je profesorica Jadranka Mustajbegović, specijalistica medicine rada.

            Zlostavljači su najčešće ljudi smanjenih mogućnosti za ljubav, radost, igru, stvaralaštvo, davanje i dijeljenje.

            Na prijavu zlostavljanja odlučuje se 34 posto muškaraca i 66 posto žena.

            Nezadovoljni su sa sobom, karijerom i sposobnostima te ih muči osjećaj zavisti. Iako su često to moćne osobe, željne su još više moći. Obično zlostavljanjem saradnika prikrivaju nemoć u nekom drugom području svog života okupljajući oko sebe ljude kojima dokazuju svoju moć i važnost. Dvolični su. U odnosima sa žrtvom su izrazito bezobzirni, a s ostalim suradnicima simpatični i pristupačni. Neki zlostavljaju svjesno, namjera im je naštetiti drugom ili ga prisiliti da napusti radnu sredinu.

            Drugi je vrlo čest primjer mobinga  konstantno traženje pogreške u poslu.

            To rade kad se osjećaju ugroženo, iz ličnog straha da neće biti cijenjeni i kad postoji konkurencija za napredovanje ili opstanak na radnom mjestu. Često im se pridružuju i drugi u strahu da ne postanu žrtve. Iako je najčešći oblik takozvani vertikalni mobing (oko 55 posto), usmjeren odozgo prema dolje, sve je češći i mobing od podređenih prema nadređenima (od dva do pet posto), ali i između kolega u struci i istom nivou odgovornosti (45 posto). Takvo zlostavljanje među saradnicima najviše pogađa žrtvu te ima i najveće posljedice.

           

            Bolovanje je mudro preskočiti

            Radnik može prekinuti raditi ako preda tužbu zbog povrede dostojanstva. Međutim u udruženju Mobbing smatraju kako je najbolje nastaviti raditi. Dijelom kako ne bi imao problema pri povratku na posao, ali i zato što mu poslodavac isplaćuje plaću kao da radi, a on, ako izgubi spor, primljeni iznos ne bi morao vratiti. 

           

            Mobing ili ipak ne?

            Povreda prava iz radnog odnosa ili ugovora o radu, npr. kad radnicima nije plaćen godišnji ili mu uopće nije odobren, ili mu nije plaćen prekovremeni rad ne smatra se mobingom, ali ako se to događa ciljano samo pojedincu, može postati, napominju iz udruženja Mobbing.

            Ispitanici su najčešće navodili da su bili izloženi iznošenju nedokazanih tvrdnji protiv njih.

           

            A najugroženiji su...

            Samohrani su roditelji laka meta jer trpe sve kako ne bi dobili otkaz te kako bi prehranili sebe i djecu. Ali, kada ih snađu zdravstveni problemi, tek tada odluče potražiti pomoć, otkriva Jadranka Apostolovski.

           

            To se događa samo meni? Ne.

            Osoba se, ako je zlostavljaju, samookrivljava, misli kako je za nešto kriva ili ne razumije što se događa. Javlja se osjećaj usamljenosti i uvjerenost da se to događa samo njoj. Pojavljuje se osjećaj bezvrijednosti, koji je početni pokazatelj depresije, ističe prof. Mustajbegović.

           

            I napastovanje je mobing

            Oblici mobinga su isključivanje zaposlenih iz poslovnoga i društvenog života, odnosno potpuna socijalna izolacija, prijetnje, pa i prijetnje fizičkim nasrtajem, fizičko zlostavljanje ili napastovanje (zadnja su dva oblika najdrastičniji primjeri). “Treniranje strogoće”, posebno ako to rade nadređeni, takođe je jedan od oblika mobinga.

           

            'Daj otkaz jer ne vrijediš'

            Aktivnosti psihološkog zlostavljanja su uznemiravanje, ogovaranje, upiranje prstom u nekoga, šikaniranje ili izbjegavanje, omalovažavanje i uskraćivanje važnih informacija ili njihova dostava kad je kasno, kaže prof. Jadranka Mustajbegović i dodaje kako se pojedinca može destabilizirati “skidanjem” s dosadašnje dužnosti kako bi ga se “natjeralo” da ponudi otkaz.

           

            5 osnovnih stepeni mobinga

            1. Neriješen sukob uzrokuje poremećaje u međuljudskim odnosima, komunikacija prestaje biti prijateljska. Izvorni se sukob ubrzo zaboravlja, a zaostale neprijateljske težnje usmjeravaju se prema odabranoj osobi.

            2. Potisnuta agresija prerasta u psihoteror i osoba se počinje osjećati da postaje manje vrijednom, gubi ugled, pravo glasa...

            3. Zlostavljana osoba postaje “dežurnim krivcem” za sve propuste i neuspjehe tima, kolektiva.

            4. Očajnička “borba za opstanak” žrtve, kod koje se pojavljuju sindrom izgaranja na poslu, tj. hronični sindrom umora, psihosomatski ili depresivni poremećaji.  

            5. Osoba ne vidi izlaz iz nevolja, napušta posao te često obolijeva od hroničnih bolesti i poremećaja.

 

            Najmanje je zlostavljanih sa osnovnom školom

            Najviše je ispitanika u istraživanju udruženja Mobbing srednje stručne spreme (35,3 posto muškaraca i 45,5 posto žena), zatim fakultetski obrazovanih (29,4 posto muškaraca i 36,4 posto žena). Najmanje je zlostavljanih sa završenom osnovnom školom (2,9 posto muškaraca i 6 posto žena).

 

            Ako vas zlostavljaju udruga Mobbing savjetuje:

            1. Ne dajte se uvući u svađu i pokušajte otvoreno porazgovarati s osobom koja vas zlostavlja te je upozorite na njene postupke i ponašanje.

            2. Pismeno zabilježite svako zlostavljanje i arhivirajte sve pisane dokumente (primjerice e-mail).

            3. O onome što vam se događa obavijestite osobu iz radne sredine u koju imate povjerenja, a ako takva ne postoji, s povjerenjem se obratite udruženju Mobbing ili nekom udruženju koja se bavi zaštitom ljudskih prava.

            4. Recite zlostavljačima da se prestanu tako ponašati.

            5. Ne dajte se uvući u ponašanje karakteristično za mobing. Ne vraćajte zlostavljaču istom mjerom!

            6. Požalite se osobi koja vam je direktno nadređena.

            7. O svemu biste trebali moći obavijestiti kadrovsku službu i upravu preduzeća.

            8. U slučaju psihičkih ili fizičkih poremećaja hitno potražite savjet psihologa, psihijatra ili liječnika.

            9. Potražite savjet pravnika koji se bavi radnim pravom.
07.11.2014.

Irina Lovrić: Antologijska presuda! Prvi slučaj presuđenog mobinga i diskriminacije na državnom nivou

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je, u stvari, sastavljen od dva tekst. Prvi koji je pod originalnim naslovom “Bosna: Irina Lovrić dobila spor s državom!” je napisao Mišo Radić, za HeraZnanje (na heraznanje.com), dok je drugi tekst, zapravo, intervju sa Irinom Lovrić, koji je vodila Elvedina Džakmić (foto: Berjamin Nizić) za Azra magazin, a objavljen je pod naslovom “Irina Lovrić: Antologijska presuda! Prvi slučaj presuđenog mobinga i diskriminacije na državnom nivou” u internet izdanju Azra magazina (na azramag.ba) od 6. novembra 2014. godine.

            Još mi samo preostaje da poručim Irini, jedno veliko BRAVO i SVAKA ČAST za hrabrost, upornost, istrajnost, za borbu za osnovna ljudska prava! ZA POBJEDU U BORBI PROTIV MOĆNIKA! Ponosan sam da se poznajemo, makar to bilo poznanstvo samo preko Facebook-a. Moja podrška i poštovanje zauvijek!

Ensvid Hadžajlić - MosHer

 

 

            Zaposlenica ‘Fonda za povratak Bosne i Hercegovine’ Irina Lovrić godinama je gledala kako se sredstva namijenjena izbjeglicama i povratnicima, skupljana donacijama i prilozima dijaspore troše nenamjenski, raspršuju kao pljeva na vjetru. I nije to vidjela samo ona, vidjeli su mnogi oko nje ali se nitko nije usudio otvoreno progovoriti. A i kako bi kada su na čelo Fonda postavljeni stranački kadrovi bliski vladajućima i pravosudnim organima.
            Iako načeta zdravstvenim i obiteljskim problemima odlučila je ukazati na kriminal. Imala je uvid u priljev sredstava i njihovu distribuciju, rijeke novca tekle su u svim pravcima, najmanje prema onima kojima su namijenjene. Lopovi su punili džepove a povratnicima davali obećanja.

            Irini Lovrić bilo je nemoguće gledati otvorenu pljačku onih koji su jedva krpali kraj s krajem.  Prikupila je relevantnu dokumentaciju i odlučila 2007. godine sve prijaviti nadležnim instancama i pravosudnim organima.

            I tu počinju njeni problemi. Najprije je dobivala ‘prijateljske’ savjete da se ne “bode s rogatima”, da radi svoj posao i zatvori oči pred onim što je bilo očito. Samo, svi ti dobronamjerni i dobro uplašeni, nisu računali s jednim ali … U Irini je kucalo neustrašivo srce, nesalomljiva odlučnost i senzibilnost prema onima u ime kojih je Fond osnovan i za koje je trebao raditi. Nisu pomogli ni mobing kojemu je bila izložena, prijetnje koje su joj upućivane, uzimanje dokumentacije koja joj je dolazila na stol.

            Bez odvjetnika za kojega nije imala sredstva, svojim znanjem, lucidnošću i prikupljenom dokumentacijom a prije svega, na tim prostorima nezapamćenom upornošću, upustila se u otvorenu borbu s moćnom birokratskom mašinerijom i pobijedila. David je nadvladao Golijata, do tada nedodirljivi prvi put su osjetili gorčinu poraza i strah pred onim što bi iz svega moglo proizaći.

            Irina je najprije dobila status ” Zaštićenog prijavitelja korupcije” a nakon iscrpljujućeg, maratonskog sudskog postupka i prvostupanjsku presudu kojom joj se dodjeljuje odšteta u visini 30000 KM zbog mobinga kojemu je sve te godine bila izložena.

            Ma kakav epilog ova priča dobila, Irina Lovrić je moralni pobjednik, zvijezda koja je osvijetlila Bosanskohercegovačku tamu i dokazala da za hrabre i odlučne nema prepreka. Postala je simbol koji može poslužiti kao zvijezda vodilja ljudima bačenim na koljena.

HeraZnanje

 

 

            Pred vama je prva žena, zaštićeni prijavitelj korupcije koja je nakon višegodišnje borbe na Sudu BiH dobila presudu za mobing koji je nad njom vršio direktor Fonda za povratak, Mlađen Božović

 

            - Ljudi, antologijska pobjeda!!! Dobila sam presudu Suda BiH, doduše prvostepenu. Fond za povratak BiH i Mlađen Božović dužni su mi isplatiti 30.000 KM na ime počinjene štete zbog mobinga i diskriminacije. Osim što sam postala, početkom ove godine, prva žena zaštićeni prijavitelj korupcije u BiH, sada sam i prvi slučaj presuđenog mobinga i diskriminacije na državnom nivou, protiv jednog visokopozicioniranog funcionera, člana jedne od najvećih stranaka na vlasti, te države Bosne i Hercegovine. Sama sam pisala tužbe i sve podneske sudu. Nemam završen pravni fakultet, zbog dugogodišnjeg liječenja koje sam radila uporedo sa svim ovim, ali sam DOBILA DRŽAVU NA SUDU. Ponosna! – napisala je prije nekoliko dana na svom Facebook profilu Sarajka Irina Lovrić.

            Jedinstvena je ovo žena i jedinstvena priča na ovim prostorima. Irina se „usudila” prijaviti svog direktora Mlađena Božovića (direktora Fonda za povratak, op.a.) za ono o čemu mnogo šute – korupciju. I šta je za to dobila? Mobing. Uzvratila je hrabro, tužbom. Uslijedila je njena dugogodišnja borbu za pravdu i istinu na sudu. Nije bila nimalo laka ni fer. Jedna žena, i to narušenog zdravlja, sama protiv korumpiranog sistema. I dobila je. Krajem oktobra Sud BiH donio je prvostepenu presudu u njenu korist. Irina se nada da će i pravosnažna presuda glasiti isto. Dokazala je da pravda postoji, ali i da se za nju moramo boriti. Zbog borbe za pravdu smo se divili Ivanki Orleanskoj, Erin Brokovich, Malali… Ne zaboravimo Irinu. Ona je naša heroina. Pronašli smo je, kako simbolično, u sarajevskoj ulici Trg heroja. Zbog presude je ne hvata euforija, ali od podrške znanih i neznanih prijatelja na Facebooku – da.

 

            Vjerujete li da će i pravosnažna presuda biti ista? Kad nju očekujete?

            -Presudu zakonski treba da donesu u roku ne dužem od tri mjeseca. Vidjet ćemo zajedno šta će biti. Ovo je veliko iskušenje i za Sud BiH. Sada svi gledaju u tu pravosudnu instituciju s vjerom i nadom da ih neće iznevjeriti, jer slučaj Irine Lovrić postao je slučaj svakog građanina ove napaćene zemlje. Ovom prvostepenom pobjedom vraćena mu je nada u bolje sutra.

 

            Kako ste se osjećali u trenutku kada ste čuli prvostepenu presudu, je li tu bio i Vaš direktor, kakve su bile njegove reakcije?

            - Dan-dva prije toga saznala sam od prijatelja da Mlađen Božović, direktor Fonda za povratak BiH, kojega sam i tužila za mobing i diskriminaciju, ali i prijavila za korupciju i kriminal, hoda unaokolo sa svojim stranačkim kolegom Dragomirom Kovačem, sekretarom Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, pričajući da sam ja neka neuračunljiva osoba, napola luda, da sam sve sudske postupke izgubila, a da su protiv njih obustavljeni istražni postupci u Tužilaštvu BiH. Eto vidite da to nije baš kako ovi visokorangorani državni službenici BiH pričaju. Nakon toga, u subotu, 25.10.2014. godine, nazvao me je advokat Udruženja „Vaša prava”, koji su me zastupali od konca 2011. godine. Tada mi je saopštio lijepu vijest i rekao da se sada malo radujem, jer će ovu presudu Sud BiH sigurno preinačiti, jer je bio svjestan šta mi se sve dešavalo u toku postupka, te činjenice da je ovaj sud svaku moju tužbu prvo odbio pa je onda ponovo vraćao u postupak. Kako je reagirao Božović, mogu samo da zamislim, jer sam na bolovanju i liječenje traje. Nadam se da su u istom rapoloženju i u istom sastavu „slavili” pijući svoje kafice i jeli kolačiće, kako to redovno rade kada sam na poslu, što im od srca želim.

 

            Irina, nadam se da me nećete pogrešno razumjeti, ali je li sve ovo vrijedjelo zdravlja i truda?

            - Ogromna je cijena koju sam platila. Ne može meni nikakav novac vratiti zdravlje, još manje moju mamu, koja je umrla početkom 2013. u 63. godini,  plačući posljednjih pet godina svoga života zbog onoga što radim i šta sam preživljavala u toj svojoj, sada već, misiji. Ipak, ovo je velika pobjeda jednog malog poštenog čovjeka, jednog neustrašivog principa i jedne jake žene, koja i mene ponekad plaši. Mnogo ljudi sada u meni vidi svog heroja i nekoga ko im može služiti kao primjer i oslonac, jer ova presuda je presedan kako rekoh i na nju se sada mnogi mogu pozivati, ali i računati na moju podršku i moje bogato iskustvo. Mnogo toga je ovom presudom pokrenuto, naročito iz razloga što je ovaj slučaj s ogromnom političkom pozadinom. Ovo baca novo svjetlo, ne samo na Sud BiH, već na sve pravosudne istitucije. Bilo je mučno i teško izdržati ovaj postupak do kraja, mnogo se i sudija promijenilo i spojena su u jedan dva ogromna predmeta s velikim brojem dokaza. Ipak, izdržala sam, a presudu je, također, donijela žena, žena na koju je, sigurna sam u to, sve ovo vrijeme vršen ogroman pritisak. To što je i ona žena utoliko sam ja ponosnija na ovu presudu i pobjedu, pa bila ona i samo prvostepena. Znam šta će Božović na ovo reći, bit će to: „Vidimo se na drugom stepenu, jer tamo imam rođu„. Prošli put je bio u pravu, nadam se da će ovog puta pobjedu odnijeti pravda, zakon i „mala ja”.

 

            Šta je sve stalo u ovih pet godina otkako ste podnijeli tužbu protiv direktora za mobing? Kakve bitke ste vodili i s kim?

            - Teško je u ovo malo redova opisati sedam godina patnje, krvi, suza, nespavanja, poniženja, uvreda, prijetnji, klevete, oduzimanja svih osnovnih ljudskih prava, progonjenja, praćenja, prisluškivanja itd. Da, bilo je punih sedam godina, ne pet. Naime, tužbu zbog mobinga i diskriminacije podnijela sam 2009. godine, jer je tada tek bio donesen Zakon o zabrani diskriminacije. Ja sam mobing trpjela od 2007. godine, kada sam odbila učestvovati u nezakonitim radnjama i potpisivati sumnjive i fiktivne račune i isplate. Tada me je rukovodilac institucije napao na radnom mjestu, na kojem je uredio da se tog radnog dana samo ja pojavim na radnom mjestu. Svim ostalim je dao slobodan dan. Sjećam se toga kao da je bilo jučer, bio je to 30. april 2007. godine, ponedjeljak, dan uoči prvomajskih praznika. Nakon napada sam prokrvarila i završila na ozbiljnoj operaciji i od tada nastaje moja prava patnja i borba koju nisam ni u filmovima gledala, borba za život i stabilizaciju zdravstvenog stanja, jer sam preživjela i dvije teške, gotovo smrtonosne sepse, borba protiv korupcije i kriminala pripadnika više partija na vlasti, te borbu s rukovodiocem i njegovim pomagačima, koji su svakog dana provodili sve jači mobing nada mnom. Mnogi su od mene okretali glavu, a kolege u drugim institucijama su je i spuštali kada su pored mene prolazili. Svi su znali kroz šta prolazim, svi su znali da sam u pravu i da se radi o neviđenom kriminalu. Svi su znali i svi su šutjeli. Krili su i mirno posmatrali šta njima pred očima rade ljudi sa sumnjivom i kriminalnom prošlošću, koji su godinama upravljali novcem namijenjenim izbjeglicama i povratnicima. Neka im to sada služi na čast. Ja ću i dalje pored njih prolaziti visoko uzdignute glave i ostavljati za sobom mirišljav trag.

 

            Intervju u cijelosti možete pročitati u printanom izdanju magazina “Azra” (broj 923)
06.10.2014.

Priča o Jugotonu, prvoj tvornici ploča u ovom dijelu svijeta

            Tvornica ploča Jugoton, čija je zapadnjačka popularna kultura bila jedno od najspecifičnijih obilježja socijalističke Jugoslavije, uskoro će nakratko oživjeti putem muzejske izložbe “Istočno od raja”.

 

            Oko Jugotonove poluvjekovne svirke nije se vrtjelo samo do pet miliona gramofonskih ploča godišnje, nego s njima i čitava galaksija popularne kulture i svega drugog što je činilo ili pokretalo ispod njene površine pripadajuću proizvodnju: časopisa, radijskih i tv emisija, muzičkih festivala, koncerata, hemijske industrije, proizvodnje gramofona...
            Radilo se o jednom od najuspješnijih socijalističkih preduzeća koje je iskoristilo predratne tradicije prve tvornice ploča u ovom dijelu svijeta i neumitne tržišne trendove na zapadu. Ustvari, to je uspješan eksperiment ugnježđivanja potrošačkog društva u oskudnom socijalističkom poraću, koje će s vremenom potpuno promijeniti njegov predznak, piše Hina.
            Prva velika javna valorizacija uloge te tvornice ploča u razvoju popularne kulture u Hrvatskoj očekuje se kroz izložbu “Jugoton - istočno od raja”, koja će biti otvorena krajem oktobra u Tehničkom muzeju u Zagrebu.
            Izložbi prethode kulturološko istraživanje i razgovori s istaknutim akterima Jugotonove istorije, a prati je obuhvatna publikacija čije podatke ovdje koristimo. Bit će predstavljeni razni aspekti života Jugotona, uključujući vizuelnu i pop kulturu, tehnologiju proizvodnje i arhitekturu diskografske kuće, objašnjava Sanja Bachrach-Krištofić, koja je zajedno s Marijem Krištofićem autorica izložbe putem njihove umjetničke organizacije Kultura umjetnosti.
            Tehnički muzej, koji je partner Kulturi umjetnosti, zainteresovan je jer izložba kontekstualizira tehničku baštinu, kaže njegova direktorica Markita Franulić. Tehnički muzej izložit će iz svog fundusa cijelu tehnološku liniju proizvodnje ploča.
            U publikaciji koja prolazi posljednje uređivanje pred štampu, ističe se da stasanje popularne muzike nije bilo slučajno ni stihijsko, nego da je Jugoton rezultat partijske politike koja je nakon sukoba s Informbiroom tražila novi socijalistički put i identitet.

            Partijski pop
            Partijske vođe su uvidjele da je zabavna muzika, zato što je internacionalna, mladenačka i moderna, djelotvoran medij izgradnje kulturnog i političkog identiteta, naročito u državi podijeljenoj različitim kulturama, kaže istoričar Dean Vuletić.
            Do 1948. godine KPJ je u Jugotonu prednost davala narodnoj i ozbiljnoj muzici, ali pedesetih godina Partija traži povećanje ulaganja u proizvodnju popularne muzike i uklapa popularnu muziku u svoju kulturnu politiku.
            Ta kulturna politika otvara Jugoslaviju zapadnim kulturnim uticajima potvrđujući razliku spram komunističkih zemalja istočne Europe i tražeći zapadnu podršku zbog istočnoevropske blokade poslije sukoba s IB-om, objašnjava Vuletić.
            Sljedeće godine član partijske elite Edvard Kardelj traži da se proizvede više domaće muzike s obzirom na uticaj stranih šlagera, pa 1956. godine Jugoton odbacuje proizvodnju različite galanterije i potpuno se posvećuje proizvodnji gramofonskih ploča.
            Između socijalizma i popularne muzike razvilo se trajno prijateljstvo, pa čak i s njenim najprovokativnijim oblicima, rockom i punkom. U prilog toj tvrdnji dugogodišnji urednik u Jugotonu Siniša Škarica podiže “Bijelu knjigu” Stipe Šuvara, koja obuhvaća sve tadašnje neprijatelje u kulturi i umjetnosti, i utvrđuje da u njoj nema ni jednog pop ili rock muzičara.
            Međutim, ističe Škarica, diskografske su kuće, kao ‘preduzeća od posebne društvene važnosti’, imale svoje mehanizme u kontroli eventualno odvratnog.

            Zapadnjačko poslovanje
            O tome kako je Jugotonu dobro išlo govori podatak da je 1956. do 1961. godine njegov profit povećan 16 puta, pa je sam mogao finansirati gradnju nove fabrike u Dubravi, u koju seli 1963. godine i koja je imala kapacitet 10 miliona ploča na godinu.
            Usporedno, ne treba smetnuti s uma ni ono što je Jugoton pružao svome radnom narodu: na 35 hiljada četvornih metara u zagrebačkoj Dubravi imali su pored modernih tvorničkih pogona i tonskog studija u susjednom Jadran filmu, prostorije s trpezarijom, garderobom s tuševima, uređene staze i malofudbalski teren, liječničku i zubarsku ambulantu, prijevoz tvorničkim autobusom, itd.
            U početku, najprodavanije ploče Jugotona postale su pjesme prvog Opatijskog festivala 1958. godine, a kompozicija koja je odnijela pobjedu, ona Ive Robića i Zdenke Vučković - koja je od “Moja mala djevojčica” prozvana “Tata kupi mi auto” - govori o želji za potrošačkim društvom, ističe Vuletić.
            Sedamdesetih i osamdesetih godina Jugoton pločama Miše Kovača, Novih fosila, Zdravka Čolića i drugih, te novih hitmakera Rajka Dujmića, Zrinka Tutića i Tončija Huljića, bilježi diskografske uspjehe koji se izražavaju stotinama - tri, četiri pa čak i više od pet - hiljada primjeraka.
            U najjače domaće pop-rock izvođače ubrajaju se, pored novotalasnih sastava Azra, Film, Haustor, Idoli, Šarlo akrobata i Električni orgazam, grupe i izvođači poput Parnog valjka, Aerodroma, Leba i soli, Plavog orkestra, Zane, Olivera Mandića, Đorđa Balaševića i drugih.
            Apsolutni rekorder u nakladi je Danijel Popović s albumom “Bio sam naivan” 1983. godine, koji je do kraja osamdesetih godina prodan u 717.166 primjeraka.
            Poslovni uspjeh podrazumijevao je ostvarivanje zakona tržišne proizvodnje, posebno razvoj dizajna i xafsinga. Jugoton je okupljao vrhunske strip-crtače, slikare, dizajnere i fotografe.
            Veljko Despot, dugogodišnji urednik inostranih izdanja koji je, kako kaže, mnogima otvorio prozor u čudesan svijet popularne muzike, prisjeća se da je Jugoton u jednom trenutku imao ugovore s više od 70 inostranih izdavača, te da se u svom poslu vodio umjetničkim i komercijalnim vrijednostima kakve su vladale među njima.

            Razvitak ga donio - razvitak ga ubio
            Prvi urednik, Pero Gotovac, sjeća se prvih radnih godina te kaže da uopšte nisu bile glamurozne. Mnogi suradnici nisu se dugo zadržavali u Jugotonu, jer su očekivali lagodniji posao. Gotovac je nakon 17 godina rada otišao u pozorište.
            Za Despota, međutim, čija su izdanja od oko 1,5 milion stranih ploča činila dobru trećinu godišnje proizvodnje, to je bio “najljepši posao na svijetu”.
            Iako se smatralo da je popularna muzika crv u jabuci socijalizma, formalnim uvođenjem kapitalizma podudara Jugotonov gubitak tržišne uloge, a nedugo poslije toga izgubio je i dobro ime. Godine 1990. mijenja naziv u Croatia Records, a potom biva privatiziran. Ali, ono što je ubilo Jugoton nije ni socijalizam ni kapitalizam nego, prema Škarici, tehnički napredak.
            CD je poput virusa uništio klasičnu diskografiju. Godinu dana nakon što smo izdali prvi CD, onaj evrovizijskih pobjednika Rive, Jugoton je umro, kaže Škarica i dodaje: Nakon potpune demokratizacije diskografije i upotrebe medija na kojima “nova djeca” mogu sve što hoće, ne preostaje nam ništa drugo nego priznati poraz pred napretkom.

            (FENA)
05.10.2014.

Priča o nuklearnom dobu

            NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hrvoje Martinolić, a objavljen je 30. septembra 2014. godine!

Ensvid Hadžajlić - MosHer

 

 

            Zemlja je u nuklearno doba „eksplodirala 16. jula 1945. godine. Na taj dan Sjedinjene Američke Države testirale su potpuno novu vrstu oružja u pustinji svoje savezne države Novog Meksika. Bomba Trinity, izrađena oko kugle plutonijuma veličine teniske loptice, proizvela je eksploziju jednaku eksploziji 20 hiljada tona TNT-a.

            Sljedećih 60 godina proizvedene su desetine hiljada tona plutonijuma i obogaćenog uranijuma. Svjetski nuklearni arsenal broji oko 27 hiljada bomba. Devet država vrlo vjerovatno posjeduje nuklearno oružje, dok ostalih 40 posjeduje tehnologiju i materijal za proizvodnju.

            Ali, nuklearna tehnologija istovremeno se koristi i za mirnodopske svrhe. Prvi komercijalni nuklearni reaktor spojen je na mrežu 1956. godine u Engleskoj. Danas 442 reaktora u 32 države proizvodi 16% svjetske električne energije.

            Nuklearna energija slavila se kao jeftini izvor električne energije. Ali, to se promijenilo krajem 20. vijeka kada su se dogodile neke od najstrašnijih nuklearnih katastrofa. Problem odlaganja istrošenog goriva postajao je sve veći, a nuklearke su dobile konkurenciju u obliku novih energetskih tehnologija. Uz sve to, nuklearna energija  je nosila najveću stigmu zbog nuklearnog oružja. Ali, problem globalnog zagrijavanja ide na ruku upravo nuklearkama koje u atmosferu ne ispuštaju stakleničke plinove, tako da još uvijek imaju mnogo pristaša širom svijeta.

            Prvi korak prema oslobađanju energije iz atomske jezgre napravio je Albert Einstein 1905. godine kada je kroz svoju jednačinu E = mc² utvrdio da sva masa ima energetski ekvivalent, te da sva energija ima maseni ekvivalent. 1938. godine njemački fizičari Otto Hahn i Fritz Strassman rascijepili su nestabilni atom uranijuma pomoću neutrona. Sljedeće godine Lise Meitner i Otto Fisch rasvijetlili su proces nuklearne fisije, gdje se jezgre atoma cijepaju na lakše elemente, a kao nusprodukt dobijamo neutrone i energiju.

            1941. godine američka vlada je pokrenula tajni projekt pod imenom Manhattan. Tokom tog projekta napravljene su bombe koje će kasnije biti bačene na Hirošimu i Nagasaki, i time završiti Drugi svjetski rat. Voditelj tog projekta bio je Robert Oppenheimer i nije tajna kako je Oppenheimer imao mnoge dvojbe i strahove oko razvoja novog razornog oružja. Ti strahovi zabilježeni su i u operi Doctor Atomic kompozitora Johna Adamsa. Navedene bombe jedine su do sada koje su korištene u borbi, iako ih je testirano oko 2000. Projekt Manhattan koštao je oko 2 milijarde dolara, a na njemu je radilo oko 175 hiljada ljudi, među kojima je bilo i osmero nobelovaca.

            Uranijum je najteži element koji nalazimo u prirodi i to u dva izotopa: U-238 i U-235. Za nuklearnu fisiju koristi se U-235, a on čini samo 0,7% u naslagama uranijuma. Zbog toga se U-238 mora „obogaćivati da bi se dobio U-235.

            Kada se atom U-235 bombarduje neutronima, on ih apsorbira i postaje nestabilan. Zatim se dijeli na dvije manje jezgre i dio mase se pretvara u energiju koja se manifestuje kroz gama zrake i toplinu. Tada nastaje lančana reakcija koja je kod oružja nekontrolisana, a u reaktorima strogo kontrolisana.

            Bomba koja je bačena na Hirošimu sastojala se od obogaćenog uranijuma zbijenog s eksplozivom koji je služio kao detonator. Pomoću tog detonatora postigla bi se superkritična masa. Bomba bačena na Nagasaki sastojala se od plutonijuma koji može postići sličan efekat kao i uranijum. Plutonijum se proizvodi od istrošenog nuklearnog goriva iz reaktora.

            Poslije 1945. godine američka vojska je razvila hidrogenske (termonuklearne) bombe koje su po razornoj moći bile neuporedivo jače od atomskih. Neke od njih imaju snagu nekoliko miliona tona TNT-a, a svoju snagu crpe iz nuklearne fuzije. U procesu nuklearne fisije atomske jezgre spajaju se u teže elemente. Hidrogenske bombe koriste male fisijske eksplozije kako bi proizvele visoke temperature potrebne za spajanje teških izotopa vodonika. O toj nekontrolisanoj snazi govori izvještaj s testa kodnog imena Castle Bravo.

            1. marta 1954. godine na atolu Bikini aktivirana je hidrogenska bomba, čija je snaga procijenjena na 5 megatona (5 miliona tona TNT-a). Ali, zbog inžinjerske greške detonacija je dosegla snagu od 15 megatona, što je dovelo do najveće nuklearne kontaminacije u istoriji SAD-a. Sedam godina kasnije Sovjetski Savez je na ostrvima Novaja Zemlja testirao bombu nadimka Car. Snaga te bombe procijenjena je između 50 i 58 megatona i do danas je najjače oružje ikada aktivirano na Zemlji. Nuklearna vojna tehnologija od tada se počela primjenjivati u mnoge svrhe. Tako je atomsko oružje postavljeno na interkontinentalne balističke projektile koji mogu nositi i nekoliko desetina bojevih glava, tj. jedan projektil može uništiti nekoliko ciljeva odjednom nakon što se na velikoj visini bojeve glave odvoje i svaka krene prema određenoj meti.

            Padom bomba na Hirošimu i Nagasaki započeo je Hladni rat i utrka u naoružanju. Sovjeti su svoju prvu bombu testirali 1949. godine, Britanci 1952. godine, Francuzi 1960. godine i Kina 1964. godine. Od 1998. godine nuklearne sile su i Indija i Pakistan. Za Izrael se vjeruje kako posjeduje nuklearno oružje, dok je Sjeverna Koreja 2005. godine objavila da posjeduje atomsku bombu. Do 2013. godine Korejanci su obavili tri podzemna testiranja, ali zbog izolovanosti te zemlje teško je utvrditi sve činjenice vezane za te testove.

            Dok barem devet zemalja na svijetu posjeduje nuklearno oružje, njih 187 obavezalo se da ga neće proizvoditi. Dvadesetak zemalja, kao što su Švajcarska, Brazil, Argentina, Kanada i Južnoafrička Republika, nekada je imalo program za izradu oružja, ali poslije potpisivanja Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (Non-Proliferation Treaty ili NPT) 1968. godine od tog su programa odustale. Cilj tog ugovora bio je spriječiti širenje nuklearnog oružja i obavezati nuklearne sile na međusobnu razmjenu tehnologije i materijala za mirnodopske svrhe. Do 1986. godine ukupno je uništeno 38 hiljada nuklearnih (bojevih) glava. Novim zakonom u SAD-u 1996. godine su se pokušala ograničiti testiranja, ali Senat ga nije prihvatio. Jedan od najvećih izazova je i nadzor oružja koje je ostalo nezaštićeno i nezbrinuto poslije raspada Sovjetskog saveza, tako da su zemlje G8 poklonile milijarde dolara za uništenje i kontrolu tog oružja. Međunarodna agencija za nuklearnu energiju suočava se s velikim problemima zbog krijumčarenja nuklearnih materijala i tehnologije iz straha da ti materijali ne padnu u ruke terorista. Iako teroristi ne bi mogli napraviti standardnu nuklearnu bombu, od tih materijala mogu napraviti tzv. prljavu bombu koja nije toliko razorna, ali je izrazito radioaktivna. Da su strahovi opravdani, govori i činjenica da je 2004. godine objavljeno kako su pakistanski naučnici prodavali nuklearnu tehnologiju Libiji i Sjevernoj Koreji.

 

            Atomi za mir

            Prva asocijacija koja nam pada na pamet kada čujemo riječ „nuklearno je razorna eksplozija i veliki oblak u obliku gljive. Činjenica je da je prvi nuklearni reaktor sagrađen 1944. godine u SAD-u služio za proizvodnju plutonijuma. Prvi komercijalni reaktor sagrađen je u Engleskoj 1956. godine. U današnje vrijeme Japan i Francuska dobijaju 75% električne energije iz nuklearnih elektrana.

            Za razliku od atomskog oružja, lančana reakcija u nuklearnim reaktorima strogo je kontrolisana. Da bi se izbjegla nekontrolisana reakcija, između šipki s nuklearnim gorivom nalaze se kontrolne šipke koje regulišu tok neutrona. Ako su šipke spuštene duboko u reaktor, reakcija se ograničava i smanjuje se količina topline koju emitira. U nama najbližoj elektrani u Krškom kontrolne šipke regulišu se pomoću elektromagneta. U slučaju nesreće ili nestanka struje, šipke se pod uticajem gravitacije spuštaju cijele u reaktor i zaustavljaju reakciju. Slična praksa je česta u modernim svjetskim elektranama. Za hlađenje se najčešće koristi voda, ali postoje i reaktori hlađeni pomoću ugljendioksida.

            Nuklearni reaktori su veoma neefikasni i koriste samo oko 1% energije pohranjene u gorivu. Da bi spriječile tu neefikasnost i smanjile količinu otpada, neke zemlje započele su s „reciklažom nuklearnog goriva. Efikasniji (ali nesigurniji) su napredni reaktori hlađeni s tekućim natrijumom, koji mogu iskoristiti i do 75% energije iz uranijuma. Razvitak minijaturnih reaktora kao što je RAPID-L možda će jednog dana omogućiti da svaka zgrada u podrumu ima vlastiti izvor električne energije, iako su primarno zamišljeni kao izvor energije na potencijalnim marsovskim i mjesečevim kolonijama.

            Nuklearna energija takođe se pokazala vrlo uspješnom na raznim plovilima. Prva nuklearna podmornica Nautilus već je kod porinuća postala legendom, a njeno putovanje ispod sjevernog pola u to je vrijeme bilo jedno od najvećih tehnoloških dostignuća. Kako nuklearnom reaktoru nije potreban vazduh za funkcionisanje, podmornica može provesti više mjeseci pod vodom i ograničena je samo zalihama hrane. Reaktori pokreću i ogromne nosače aviona, čiji je radijus kretanja neograničen, a gorivo im traje do 25 godina. Sovjetska mornarica sagradila je i nekoliko nuklearnih ledolomaca koji su uspjeli doploviti i do sjevernog pola. Radioizotopni termoelektrični generatori koriste se kao izvor energije za svemirske misije kao što su Cassini i Galileo.

 

            Kritične situacije

            Nuklearne nesreće noćna su mora svakog čovjeka. Najgora američka nuklearna katastrofa dogodila se 1979. godine u elektrani Ostrvo tri milje kada je zakazao sistem za hlađenje. Došlo je do rastapanja reaktora i ispuštanja radioaktivnih plinova u atmosferu.

            Najveća nesreća dogodila se 1986. godine u Černobilu. Kod sigurnosnog testiranja došlo je do fatalne greške, poslije čega je došlo do eksplozije koja je uništila pokrov reaktora. Radijacija je na licu mjesta ubila 30 ljudi, a pravi razmjer ove katastrofe nikada neće biti do kraja poznat. Ostala tri reaktora u Černobilu nastavili su raditi sve do 2000. godine kada su i oni ugašeni. U Černobilu trenutno traje izgradnja hangara kojim bi se pokrio uništeni reaktor. Na taj će način biti zamijenjen stari sarkofag koji je nabrzinu sagrađen poslije katastrofe. Zadnja nuklearna katastrofa dogodila se u Fukushimi poslije razornog tsunamija.

            Iako nuklearno doba traje već 70 godina, još uvijek nije pronađeno pravo rješenje za odlaganje nuklearnog otpada.
22.09.2014.

Povratak iz tuđine u tuđinu

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Borislav Pekić, a objavljen je u e-mail izdanju lista “Mostarski behar”, br. 789, 21. septembra 2014. godine! Ukoliko želite da redovno primate svaki broj “Mostarskog behara” putem e-maila, pošaljite vaše ime i e-mail adresu na sljedeću e-mail adresu: mostarski-behar@googlegroups.com

Ensvid Hadžajlić – MosHer

 

 

            Svako ko je duže vremena živeo u geografskoj tuđini zna šta to znači.

            I koliko, čak i ako je dobar, život gubi kada se ne ž­vi na pravom mestu, kada se živi izvan njega, kao što Englezi vele – out of place.

            A pravo je mesto uvek ono na kome smo porasli.

            I baš tu za povratnike iz ove druge tuđine u svoju zemlju, ako se ne vraćaju u mrtvačkom sanduku, nastaju neočekivane i bolne, ali, sve u svemu, prirodne teškoće.

            U britanskom društvenom životu nema ništa tužnije od kolonijalnih činovnika koji su život proveli u Indiji – sasvim dobar, uostalom, u poređenju s domorodačkim – sanjajući trenutak u kome će se u domovinu vratiti i ostatak zemnih dana provesti sa svojima. A kad taj trenutak dođe i oni se sa svojima nađu, sve najednom postaje drukčije. Sanjana idila se ne ostvaruje.

            Svoji više ne izgledaju kao svoji. Sad su tuđi. Ni zemlja više nije što je bila, ili što su oni mislili da jeste kad su je napuštali. Sve izgleda drukčije, nepoznato, strano. Tuđina iz koje se dolazi postaje bliža od te nove tuđine u koju se ulazi. Prava tuđina, bar u uspomeni, u iluziji, postaje domovina; prava domovina u surovoj realnosti osećanja – tuđina.

            Pisalo se i raspravljalo o ovom fenomenu. Govorilo se o procesu adaptacije kod povratnika, pa i o rehabilitaciji, kao da su se repatrirci iz sveta vraćali kao bogalji koje valja lečiti, kao da ih je svet, ta tuđina, obogaljila. U tome, razume se, ima onoliko istine koliko je ima u opasnosti da, kad joj se vrati, to obogaljenje dovrši domovina.

            Kod Engleza je značajan udeo u neadaptibilnosti povratnika imalo srozavanje na društvenoj lestvici, spušta­nje na osetljivoj skali materijalnog blagostanja, ukratko – pad s indijskog slona na engleskog magarca. Plaćao se danak gubitku uticaja, ugleda, moći, perspektive. Ali, ja mislim da su dublji razlozi negde dublje: životi se nisu živeli zajedno, iskustva su međusobno postala tuđa, mišljenja i osećanja prestala su da budu zajednička.

            Odlaskom iz zemlje, iz nje se čupaju koreni koji nas spajaju s poreklom, rodnim tlom, njegovom istorijom i sudbinom. U tuđem svetu ne nalaze odgovarajuću hranu pa venu. Puštaju se drugi koreni. Ali oni su lažni, veštački. To su pseudokoreni alibija. Korenje za priliku. Ono nas siti, ali ne hrani.

            U međuvremenu, staro korenje truli. Ako niste građanin sveta, a malo je ko od nas rođeni apatrid, gubitkom tog prvobitnog korenja gubimo i svaku realnu šansu za povratak. O, možemo se mi fizički vratiti, u svojoj zemlji još dugo živeti, pa i umreti, ali ništa više neće biti kao pre. Staro se korenje ne može obnoviti, novo se ne može pustiti. U gustoj, živoj šumi svojih sunarodnika, duboko u zemlju uraslih, mi ćemo zauvek biti tek suvo, beživotno drveće.

            Nesporazum nije u tome što zemlja nije spremna da nas prihvati, nego što mi više nismo spremni nju da prihvatimo. Odbaciti nešto za šta znate da mu pripadate teže je nego biti odbačen od nečega čemu se ne pripada i nikad nije pripadalo. Nije najteža tuđina što su vam je svojim nerazumevanjem nametnuli drugi. Najteža je ona koju ste svojim nerazumevanjem drugih sami stvorili.

            Zato se od onih do čijeg vam je razumevanja stalo, od onih za koje vam je presudno da ih razumete, nikada nadugo nemojte razdvajati. Zateći ćete druge ljude. Ako ste do sada igru morali igrati samo pred svojim neprijateljima, od sada ćete je morati igrati i pred svojim prijateljima.

            A to će biti ona najveća tuđina koja će vas po povratku iz tuđine čekati.

I tome pomoći nema.

            Sa Crnog mora, kuda ga je Avgust prognao, pesnik Ovidije je pevao: “Učinite da se moje kosti vrate u maloj urni da, iako mrtav, ne ostanem u izgnanstvu.” Ovidije, naravno, nije mislio na svoje kosti. Na sebe je mislio.  Ali možda je bolje što se vratio samo u rimsku istoriju.
19.09.2014.

Stranci pitaju: Mi pomažemo poplavljene, ali šta rade bh. vlasti?

            NAPOMENA: Tekst koji slijedi preuzet je sa portala StarMo (www.starmo.ba), a objavljen je 18. septembra 2014. godine!

Ensvid Hadžajlić - MosHer

 

 

            Direktor USAID u BiH David Barth i vojni ataše Ambasade SAD-a u BiH Scott Miller objavili su na oficijelnom blogu Ambasade SAD u BiH zajednički komentar o poplavama pod naslovom „Nečuveno!“ Komentar prenosimo u cjelini:

 

            Iako šef razvojne agencije i viši savjetnik u američkoj vojsci imaju različite odgovornosti i partnere, obojica smo se lično uvjerili u nesposobnost vlasti u Bosni i Hercegovini, na svim nivoima, da odgovore na potrebe građana. Tragične poplave su porodicama oduzele dvije najpotrebnije stvari – sigurnost sopstvenog doma i produktivno zaposlenje. Ali, političari u BiH su se pokazali nesposobnim ili nespremnim da prate napore međunarodne zajednice, makar i sa pola intenziteta, odlučujući da se ponašaju po svom standardnom običaju favoritizma, interesa stranke, tajnih dogovora i prebacivanja krivice na drugog.

            Na donatorskoj konferenciji održanoj u julu, međunarodna zajednica je osigurala više od 800 miliona eura u cilju pomoći poplavljenim područjima. Više od 100 miliona eura od tih sredstava je već potrošeno na humanitarnu pomoć koju je međunarodna zajednica uputila neposredno nakon poplava ili na projekte obnove i oporavka od poplava. Međutim, međunarodne institucije su vlastima BiH obezbijedile više od pola milijarde eura za pomoć i oporavak od poplava. Malo je šta od tog novca stiglo do ugroženih građana ili opština. Četiri je mjeseca prošlo od prvih poplava, a bh. političari niti imaju kakav plan, niti čak ozbiljnu ideju koju bi mogli ponuditi za oporavak. Žrtve poplava skoro ništa nisu dobile osim praznih obećanja i izgovora od svojih lidera. Umjesto toga, ti isti lideri su brzo iskoristili međunarodnu pomoć da napune vreće kojima pokrivaju postojeće rupe u budžetu koje su nastale kao rezultat njihove politike, a vrlo malo sredstava je otišlo za pomoć poplavljenim. A sada traže preostala sredstva?

            Svaki učenik iz poplavljenih područja moći će se ovaj mjesec vratiti u školu, jer su se Evropska unija i Ujedinjene nacije potrudile da brzo saniraju štete u školama. Hiljade preduzeća i poljoprivrednika će se moći vratiti produktivnom radu jer su se USAID, Vlada Švedske, Vlada Norveške i druge organizacije potrudile da pomognu ponovnom pokretanju biznisa. Osnovna infrastruktura, poput mostova, vodovoda i puteva je brzo popravljena zahvaljujući zajedničkim naporima međunarodne zajednice. Ali, šta su same bh. vlasti uradile na tom polju?

            Jasno je da ima i svijetlih primjera. Oružane snage BiH, osoblje Civilne zaštite, volonteri, angažovali su se hrabro i neumorno u prvim danima nakon poplava. OS BiH i dalje provode aktivnosti, te sada rade na projektima deminiranja, čišćenja puteva i na obnovi infrastrukture. Ministarstvo finansija i Centralna banka su brzo reagovali da bi oslobodili fondove USAID-a sa ciljem implementiranja naših najhitnijih projekata. I mi i građani BiH smo im zahvalni na tome.

            U poplavljenim područjima su se rafting klubovi, lokalne grupe, dijaspora i određeni opštinski lideri angažovali kako bi jedni drugima pomogli bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili političku pripadnost. Nažalost, ova nastojanja ignorisali su političari koji su izgradili lične imperije ponavljajući priče o tome kako razlike među etničkim grupama ne dopuštaju zajedničko funkcionisanje, priče o prošlim neprijateljstvima i viktimizaciji. Građani ove zemlje to prepoznaju kao političke taktike korištene u prošlosti da bi manipulisali, zavadili i kontrolisali ljude. Građani znaju da njihovi političari koriste zastrašivanje i nesigurnost kako bi izbjegli transparentnost i odgovornost. To teško da može biti recept za prosperitetnu i uspješnu budućnost na koju djeca BiH imaju pravo.

            Sudija Vrhovnog suda SAD, Louis Brandeis, poznat je po izreci „sunčeva svjetlost je najbolji dezinficijens“. Iako nam svakako treba više sunčeve svjetlosti, on sigurno nije govorio o vremenskim prilikama. Njegova poruka je da transparentnost najbolje osigurava da se javne politike izvršavaju u skladu sa javnim interesom. Međunarodna zajednica može opravdati svaki svoj trošak. Mogu li to tvrditi i političari u BiH? Građani znaju istinu i moraju biti spremni zahtijevati više.

            Oktobarski izbori su prilika da građani iskažu svoje stavove i odaberu budućnost kakvu žele. Poplave su otkrile nebrojene primjere onog najboljeg u reakcijama običnih ljudi u BiH i najgoreg u reakcijama političarima. Građani BiH zaslužuju bolje i za sebe, i za svoju djecu i unuke. Jedini način da se to desi jeste kroz zahtijevanje odgovornosti – i traženje da se tog standarda pridržavaju pobjednici na sljedećim izborima.

Noviji postovi | Stariji postovi

By MosHer
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
Uvod!, ili "Malo o meni!"

O knjizi "Mostar - vječni grad"

Sadržaj knjige "Mostar - vječni grad"

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 1. dio

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 2. dio

DRAGOM VELEŽU, PRVOJ I VJEČNOJ LJUBAVI

Pravda za Velež

Justice for Velež, Mostar

Slovo humanosti!!!

Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

Deveti novembar – Dan borbe protiv fašizma – Dan kada je srušen Stari most u Mostaru

Naučna istraživanja ljubavnih muka

“Zmijonosac”, novi, 13. horoskopski znak? – “Ne trčite pred rudu!”

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (1.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (2.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (3.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (4.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (5.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (6.)

PREPORUČUJEM: Posjetite RADOVIĆA SOKAK - vrhunski Blog, u vrhunskom izgledu

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (7.)

Antifašizam i renesansa

ANTIFA Mostar: Zaljubljeni u slobodu

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: NA PARTIZANSKOM GROBLJU (Ognjen Pudar)

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: Sretan Vam Dan Zaljubljenog Mostara (Teodor Radović - Tozza)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (8.)

Dragan Markovina: Suton jednog grada

ZA VELEŽ SE NE NAVIJA, ZA VELEŽ SE ŽIVI

Mostalgija moja sveprisutna (1. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (2. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (3. dio)

Hoteli i Restoran “Kriva Ćuprija” Mostar

Dragan Markovina: DOSTOJANSTVO - Drugo ime za VELEŽ

“Ðe ti je Pita” - Anton Draht

SRETAN VAM 8. MART

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (9.)

Mostalgija moja sveprisutna (4. dio)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (10.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (11.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (12.)

Osman Džiho kolumna: U Bosni cunamisti haraju već 20 godina

“CRVENA NOĆ” ZA SJEVERNU AMERIKU 2011.

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (13.)

REA (Ognjen Pudar)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (14.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (15.)

Mostalgija moja sveprisutna (5. dio)

SRETAN NAM TRIDESETI

Crvena noć u Americi: "Rođeni" obnovili veze i evocirali uspomene (Kliker.info)

POMOZIMO: Udruženje "Sunce" Mostar

FOTO GALERIJA: Udruženje „Sunce“ Mostar

"Svi kao Ognjen"

Stari Most nam Šapuće - by Monija Radović

Mostarski Ikari (MOSTARI) - nova Facebook stranica

Mostar Bosnia and Herzegovina-ALL - Facebook stranica

PRIČE DUŠE – Blog Arijane Hinić

E moj tata....... By Monija Rebac Radović

Svijet u 2012. – Smail Špago u Novoj Slobodi

Dva Hrvata haraju Facebookom

70 GODINA OD SMRTI NIKOLE TESLE: Jedan od najvećih naučnika u istoriji čovječanstva

MM - sjećanje

4. Antifa fest u Mostaru, 6. i 7. septembra 2013. godine

Događaji 2013. - Smail Špago u Novoj Slobodi

Na granici sjećanja – Blog

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Kako je Velež dobio drugo ime “Rođeni”

Znanje je moć

Umjesto rođendanske čestitke Nerminu Bisi!

Nermin Bise u raljama intelektualne prostitucije

Ekološki sistem Černobila 28 godina poslije nuklearne katastrofe

Doktor Raymond Rife - zdravlje i zavjere!

Alan Ford pripremio mnoge za život

Ledeni zid namijenjen sprječavanju iscurivanja radioaktivne vode iz Fukushime ne zamrzava se dovoljno brzo

Pravi razlog zašto Nikola Tesla nikada nije dobio Nobelovu nagradu?!

Pismo Abrahama Lincolna učitelju svoga sina

Stranci pitaju: Mi pomažemo poplavljene, ali šta rade bh. vlasti?

Povratak iz tuđine u tuđinu

Priča o nuklearnom dobu

Priča o Jugotonu, prvoj tvornici ploča u ovom dijelu svijeta

Irina Lovrić: Antologijska presuda! Prvi slučaj presuđenog mobinga i diskriminacije na državnom nivou

Mobing

Meho Džeger, prvi poslije Alekse; Pjesnik prezrenih i odbačenih

Islamska obrtnička zajednica Mostar

Događaji koji su obilježili 2014. godinu

Povodom nedavnog verbalnog napada na Šteficu Galić i Amera Bahtijara u Mostaru

NOVI POČETAK

Zanimljivosti o svemirskim sondama

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Mirisne pare hercegovačke vale

Ekspedicija Zastava 101 - Kragujevac-Kilimandžaro

Događaji koji su obilježili 2015. godinu

O prodaji knjige “Mostar - vječni grad” + njen sadržaj

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 1. dio

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 2. dio

Moj prvi televizijski intervju

SVE MOJE KRATKE PRIČE NA OVOM BLOGU

MOJA E-MAIL ADRESA
mostar4ever@sbcglobal.net







ONI KOJE ČITAM...NEKE REDOVNIJE...A, NEKE OBAVEZNO

BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETIOCA
131886

Powered by Blogger.ba