Stari Most nam Šapuće - by Monija Radović
*NAPOMENA: Ovu priču je napisala Monija Radović, 09. novembra 2011. godine, povodom osamnaeste godišnjice od rušenja Starog mosta u Mostaru! Naravno, dobio sam Monijinu dozvolu da priču u potpunosti prenesem ovdje!
U kasne sate kada se tamni pliš prospe po rajskim putevima, i pokrije Neretvu svojom nostalgijom, pojavi se mjesec, srebren, blistav i ponosan. Po njenim plećima putuje njegova ljepota, i ona ga ljubi, stotinama godina već. Zavide im i Aleksa i Emina jer od Starog Mosta i Neretve još niko nije vidio ljepšega para niti više zaljubljenoga.
Kaže joj on nježno, šapćući: “Draga pjevaj mi večeras, sviraj mi noćas sonatu tihih nota. Reci mi draga, da u ambisu tvojih pećina odjekuje ljubav koju za mene vječno skrivaš. Večeras mi umorna ramena ne daju mira. Dolazi svak’ da me gleda, da me slika, ali ipak ne vidi ono isto što ti vidiš. Dive se mojoj ljepoti, mojoj skromnosti, mojoj čistoći. Večeras sam tako umoran od sjećanja, večeras sam tako umoran od zalazaka sunca.
Po meni se bahato prosipaju purpurne boje, prosipaju se latice behara, latice Jorgovana.
Mostar zvecka bakrom i zlatnim novčićima. Tamburice prate svaki šum, a ti draga gledaš svojim sedefom. Gledaš pa mi namiguješ. Ljubiš moju suzu koja se utapa u tvoje divlje biće. Ahh draga, sjećam se tvojih zagrljaja. Sjećam se kako si mi rane privijala, i liječila svojim umjećem. Svaki dio moga bića, sakrivala si od Galebova, što su plesali kolo po plavilu nebesa. Sjećas se draga, kako dugo sam ležao u tvom zagrljaju...a ti, kao vila, očarala si me, govorila da spavam mirno sada. Govorila si riječima koje nikada nisam ni čuo.
U kolijevci tvoga dina, meni bijaše kao da sam u kolijevci Sultanovog prvoga sina. Danima bi titrala neka svježa aspa po tvome zelenom duvaku. Nikada mi ne reče šta to bijaše. Nikada mi ne priznade koliko si strjepila nada mnom. Koliko si me čvrsto privijala u svoju umiljatu vedru boju. No kada sam te uhvatio da plačeš upitah te: ‘Draga moja čemu te suze bistre, čemu puštaš biserje svoga sedefa?’ Ti mi reče: ‘Teško je, teško jer se bojim da moja hladnoća nije dovoljno hladna da ovu marvu od tebe otjera!!!
A ja sam hladna od kako postojim, jer nisam htjela nikoga u tvome prisustvu duže od najbržega leta Jastreba. Samo toliko dugo da te mogu pogledom sevapiti. Ja sam, vidiš, Aorta svakoga Mostarca. Ja sam arterija koja ovome gradu sada hrani srce. Ali bez tebe nisam dovoljno jaka za opstanak. A ti drag moj, ti si moj amanet. Pa stoga nad tobom bdijem danonoćno. Hajde sada primiri i ti sevdu svoju ranjenu i ne mari za aspu što gori više tvoga luka.’
Prošaputa Stari opet, svoje neke rime.....Čuvaš naše razgovore, naše noći i dane. Čuvaš ih i danas. Nekada ti zavidim i ja, jer dok ti meni pjevaš, ja samo mogu da ti se divim. Dok možeš da putuješ kroz uske kanale, ja mogu samo da putujem kroz istoriju vremena. Mada draga, svaki korak koji napravim na svome putovanju, nosim i tebe u svojim njedrima.
Hajde draga natjeraj noć da navrati kao neočekivani gost. Ranije nego što je predviđeno. Večeras mi nedostaje tvoja vitkost više nego ikada. Natjeraj i kiše da padaju. Ja ću doći u tvoje odaje, i prekriti te mjesecom svoga kamena.
Ajši, ajša, jabaša, tebi dolazi subaša. Ajši, ajša, dragana, tebi pjevam sada ja....” 
