By MosHer

Dobrodošli na moj blog! Ovdje možete pročitati razne priče i tekstove. Ne zamjerite što ne pišem baš redovno, ali se nadam da ćete, ipak, biti zadovoljni sa onim što pročitate. HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

26.02.2011.

Mostalgija moja sveprisutna (1. dio)

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je, naša draga Mostarka, Arijana Kandić Hinić, srcem i dušom mostarskom 23. februara 2011. godine.

 

 

            Zabaciš ideju, kao najbolje naperenu ‘spravu’ i jedna ‘pastrmka’ se odmah ulovi na nju i prione na pisanje. Zavrtiš ringišpil u glavi, a on se vrti satima, čudnovat perpetum mobile, satkan od sjećanja. Ma nije ih lako ukrotiti ni sabrati, traje to. Devetnaest godina, šest mjeseci i tri dana. Ima tu dosta materijala. A sva vode samo jednom mjestu-na moju Luku, to parče grada, između dva mosta, licem okrenuto božanstvu koje teče, čija leđa čuva, onaj mili krš, komadiću planete, mikronu svemirskog prostranstva, a tako veličanstvenom u svom postojanju, monolitu moje ličnosti, na jednu, jedinu i neponovljivu, prapostojbinu moje duše.

            E sad, Luka dođe k’o širok pojam, ima dvadeset i kusur sokaka, pa plus glavna džada. Al’ ja mislim na samo onih šest, skromno postavljenih međ ona dva, već pomenuta mosta i ona tri parka. Bože bogatstva, čak tri parka, veći, najdraži od svih i dva malo manja, onako usputna, čisto da možemo balahat bogatstvom. I imali smo sve i prodavnice i biblioteku i poštu i kafane i fotografa i frontu (čitaj, zvanične prostorije Mjesne zajednice Luka I i Luka II) i zgrade i svoj lični put, za spustiti se na Neretvu i jednu i jedinu na svijetu “Inat” džamiju i “Partizanovo” i škole i eminentne komšije. Imali smo djetinjstvo, kakvo se danas može pronaći samo u sjećanjima, nekih nostalgičara, poput mene. Imali smo jedni druge, imali smo nas. A šta imamo sad?

            Pola Beograda bi nam pozavidjelo, jer smo živjeli “U KRUGU DVOJKE”, njima to tako mnogo znači, a za nas nije pretstavljalo gotovo ništa. Ma ko će bola “ić” autobusom, još da neko pomisli da vozarimo. Svašta, okle nas u autobusu. Ah,da imali smo mi i Crveni krst, valjda zato što smo merhametli srca, pa smo zbog tog istog srca, po neki put i puštali pitomce (pitome, plavce, šuškavce) da prođu našom teritorijom nezahakani, a siđu iz te “dvojke” čuvene.

            Po nekad nismo puštali nikoga, a da ne bude žigosan košćelom, il’ onom bobom od žive ograde (kojom smo se snadbijevali u malim parkovima), a po nekad je bilo i opasnijih projektila. Svi su projektili lansirani, naravno iz puhaljka, koje su uglavnom poticale od aluminijumskih antena (što komšijskih, što ličnih). Pravili smo i praćke, bez razlike na pol i godine. Sva ta artiljerija je ukrašavana satima, k’o da će na izložbu, a valjda nam se moglo tako, bili smo bezbrižni.

            Postojao je i izvjesni rivalitet među sokacima, po sistemu “ŠTAŠ TI BO(LA)(NA) U NAŠEM SOKAKU? HAJ BRIŠI U SVOJ!” I naprosto svejedno, mog’o si se vratit i u svoj, jer je i on bio pun djece, opet ti ne bi falilo ništa. Ne usuđujem se da vam kažem tačan broj “igrača” tog vremena, plašim se da nekog ne izostavim, a svi su mi podjednako važni za ovo. Neću nikog ni da imenujem, dovoljno je što me za svakog od njih veže, bar po jedna priča. Neke traju i danas, neke su samo u riznici sjećanja, a neke s jednakom radošću i sjetom, često pominjem, jer akteri, na žalost, nisu više među nama. Slava im i hvala što su bili dio mog života.

            Rekoh ja da mi je ringišpil u glavi.

 

Етимологија

Од турске Сокак <арапски زقاق (зукак).

[ Едит ] Падежи

сокак м (ћирилица сокак )

(Босански, регионални хрватски, српски) уличицу

[ Едит ]Децленсион

 

деклинација од Сокак

 

једнина у множини

 

номинатив Сокак сокаци

генитив сокака сокака

датив Сокаку сокацима

акузатив Сокак сокаке

вокатив сокау сокаци

локатив Сокаку сокацима

инструментални Сокаком сокацима

 

            još kakav sokak?

            Onaj koji je značio drugu kuću, ma kakvu kuću, drugi dom. Koji je značio sve tajne, sva radovanja i tuge, sve simpatije, sve svađe, onu zajedničku avliju za svojih 35 brojeva. Baš taj sokak je, nekim čudom i proviđenjem i počinjao “VELIKOM AVLIJOM”. Joj divote naše. Mogli smo se, a i jesmo, igrati satima, svega što nam srce poželi. Kad se vraćaš od nekud, onda prvo poćuriš koga ima u velikoj avliji, pa tek onda ideš kući. To u slučaju da nisi moj brat, jer ako jesi, e onda zaboraviš da si uopšte i treb’o kući, nego se fino počneš igrat. U neko doba se razlijegne i moj ‘umilni’ glasić noseći njegovo ime, tako glasno, da su me jednom raja iz Donje Mahale (za koju takođe imam priču) pitala jesam li ja to dozivala brata ili im se samo učinilo. Mislim se, ja sam, koja bi se druga budala drečila u to doba. A da bruka bude veća, moju i veliku avliju je dijelio samo zid. Visoki, kameni, mili zid, na koji sam se toliko puta uzverala. Ma nisam kriva što sam grlata, to mi je hercegovačko obilježje. Znali smo toliko puta biti baš nepristojno glasni (u ono doba kad je po zgradama važio kućni red i mir) da se dešavalo da budemo otjerani lavorom vrele vode, prosute sa drugog sprata, od strane komšinice, koju bi smo svejedno, još istog tog dana, vrlo uljudno pozdravili kad je sretnemo. Pravili smo tu i vrlo maštovite performanse, što bi se danas moderno reklo, naplaćivali ulaznice za gledanje tog spektakla, a poslije pare onako bratski trošili za kupovinu sladoleda, bombona (onih prvih kiselih, šuštećih od jabuke) i odmarali u parku diveći se svom uspjehu. Sjećam se, bilo je ljeto ’82 (možda i ‘81) kad sam se vratila s ljetovanja, a ono naša velika avlija iscimentirana (nadam se da prevod nije potreban). Postavljena i “štanga” (ma samo smo mi tako nešto mogli izvalit) za klofanje tepiha. “Ma okle tepiha”, to je bilo odlično vratilo, pravo gimnastičko, s kojeg se boga mi i liftiralo. I pssssst, nemojte nikom reći, al’ i sad se ušunjam tamo i premetnem se bar jednom, za ona dobra stara vremena.

            Kad nam dosadi fizički zamor, preselimo se na stepenik ispred broja 12, u hladovinu mušmule i razvezemo onu pravu mostarsku, šuplju, tzv.niđe veze, satima. Ispratimo svu stariju (veliku) raju na njihove randese, upratimo ko je doš’o kome u goste, ko se u koga zaljubio, ko je s kim raskin’o, po sto puta kažemo majki kad nas zove: “Evo saću, samo da....”, dok ne priprjeti degenekom. Slušali smo i vježbanje NAŠEG punk benda, koji nas je dostojno predstavio na jednoj “Zaječarskoj gitarijadi”. Još po nekad pjevušim tu njihovu pjesmu-.....mladi uštipak nikad nije star, mladi uštipak uvjek je mlad. Možda nam duše i jesu kao taj uštipak, ko zna?

            Imali smo mi još nešto, što uglavnom sokaci baš i nemaju, a to je “MALI SOKAK”. Tamo je tek bivalo veselo, jer je jedini u našem sokaku bio”u ravno” i kao takav izmišljen za igranje “gume” (za neupućene-lastiš.ema-esesa), za sekanje i pravljenje “kuća”, spravljanje soka od komšijskog Akšamhajrosuma i raznih drugih dječijih ludosti.

            Bašte (a i njih smo imali) smo koristili za igranje “Povratka otpisanih”, uživljavali se u svoje role i svi bili “Valter”-i, pa “Sandokani i Marijane”. Zajedno, onako đuture, odlazili u kino, a poslije uvježbavali kung fu i pravili nunčake (ili ti po naški čaklje), glupirali se i voljeli na razno razne načine. Bilo nam je više nego odlično. Nisam zaboravila ni ostale igre. Za jednu me veže posebno bolna uspomena-zafrljatio mi tata u vatru skoro 300 sličica (sve duplikati), zato što sam, umjesto da uzmem da ručam kad sam došla iz škole, ja samo bacila torbu i otišla (a gdje bih drugo) u veliku avliju da igram pole-cijele. Nisam mogla ostaviti drugove na cjedilu, da se sami igraju. Svašta!

            Pomenuh voljeni park, a još vam ništa ne rekoh o njemu. Kad te neko upita: “Gdje stanuješ?”, jednostavno odgovoriš: “Preko puta Šantićevog parka” i sve je jasno. Ne moraš više ništa objašnjavati, kao što ne treba objašnjavati i to da neko stanuje u nekoj od Zvjezdara ili kod silosa. Pa nema ih milion. Taj naš i Aleksin park bi mogao napisati roman u 302 toma i nisam sigurna da bi sve bilo ispričano. To je mjesto na kome smo se družili i s rajom iz onih ostalih sokaka, jer im baš park nismo mogli zabraniti. A po nekad smo “puštali” i neke nama više ili manje poznate osobe da se oslade boravkom u našem parku. Čuvali smo njegov zid, kao da će neko da nam ga otme, grlili Aleksine skute, svaki put kad bi igrali žmure i dubili zemlju za rope (ili roše, kako god da se zove ta rupa) za klikere. Trebalo je poslije i zglobove prstiju izribat, majčin sine. Vazda svi zafastani. Brstili ono malo crnih dudova što izraste i pojili se vodom s fontane. Ona je tek posebna priča.

            Kad dođe ljeto, a to je već početkom juna, pravi se radna akcija-donesi od kuće VIM i ribaću četku i izvoli, baci se na ribanje fontane. Treba u njoj cijelo ljeto hladit karpuze, za tavladžije i šahiste (one što zauzmu cijelu dugu klupu), a i kupat se po potrebi ili hiru svejedno. Ja sam se kupala iz hira, čistog, čisticijatog, pubertetskog hira. Do duše nisam nikad sama, imala sam i društvo. Slikali su nas stranci k’o da smo svjetsko čudo. Sreća tad nije bilo ovih NO COMENT priloga. Mada je sad hit, kako se bijelosvjetska djeca hlade u velelepnim fontanama, po raznim metropolama, spašavajući se od globalnog zagrijavanja. Ma nemoj, pa i nama je bilo vruće, fontana nam je bila velelepna, a Mostar metropola.

            Kontra tog gafleta i čelopeka stoji snijeg. Napad’o dva put za mog djetinjstva i ljudski se zadržo. Tad smo bili carevi, jer je od svih meni dragih sokaka, samo naš bio pogodan i dovoljno dugačak za bogovsko sankanje (sanke se najmanje upotrebljavale) i ostale sniježne vratolomije. Bilo je tu najčudnijih skalamerija. I tad smo, bez obzira na svu radost imali i muku. Trude se muška raja da uglačaju stazu, da ono baš bude ko staklo, a onda se nađe komšija (izvinjavam se komšiji, ali smo ga tada mrzili svi od reda) i prospe po toj klizavici pepeo. Ma bola pusti nas da uživamo jednom u snijegu, evo neko će od nas otić’ u prodavnicu i kupiti vam sve što treba da vi ne izlazite. Ja (nisam ni znala da sam takva) dođem na spasonosnu ideju, pa iz moje avlije izvučem šlauf (crijevo za polivanje) od jedno 147 metara (kod moje mame ne smije da zafali ni centimetar), pa fino taj pepeo splačemo (isperemo), pustimo da se opet zaledi, pa opleti. S vrha sokaka pa preko ceste do fontane. Na njoj smo se zaglavljivali. Bilo je čupavo ako u momentu preleta nailaze kola, ali smo eto prošli nepovrijeđeni. Doduše, imala sam peh ispred broja 26 i dan danas nosim ožiljak, a o šteti koju sam nanijela komšijskom autu da ne govorim.

            A znali smo mi i rukave zasukat, pa očistit sokak, onako ljudski, za primjer, znali smo pomagati da se nekom od nas unesu drva, ćumur, cigle, otići u prodavnicu, po novine, po vodu, po cigare nekom kome je trebalo. Znali smo, a znamo li sad?

            Koliko god da su nam oni iz nekih drugih  sokaka bili strani, ustvari su bili jedno s nama. Neka neraskidiva veza među nama postoji i dalje, ma gdje da se mi nalazili i šta god pričali, vezani smo onim svetim mjestom našeg djetinjstva i rane mladosti. Sve one dane, koje ja možda i ne pamtim, za sve ono što smo željeli, za sve ono što smo postigli, za sve ono što danas imamo ili želimo, za sve što nismo i nećemo, kriva je ona. Ponijeli smo njenu sudbinu kao svoj krst i nosimo je i dalje. Možemo se braniti do sutra da to više nije isto i da tamo odavno ne pripadamo, ali to ne bi bilo pošteno prema onima koji su još uvijek ondje. I da nije takva kakva jeste, ne bi se zvala tako kako se zove. LUKA za sve naše lađe. Lađe koje plove po dalekim rijekama i morima, a čeznu za svojom matičnom i jedinom LUKOM mostarskom.

            Mogla bih ja ovako još dugo, no plašim se da vam ne dosadim. Ovo su moja sjećanja i moja LUKstalgija, MOstalgija. Imate li vi vaša?

            Do nekog ponovnog čuvanja onog zida voli vas vaša LOKICA.

 

            *NAPOMENA: Fotografije ispod su umetnute po Arijaninoj želji; kliknite na svaku posebno da bi ih vidjeli u većem formatu! Zahvaljujem se za čitanje i u Arijanino ime!
Arijanin sokak (1.)   :D Arijanin sokak (2.)    :D Arijanin sokak (3.)   :D Arijanin sokak (4.)     :D Arijanin sokak (5.)    :D Arijanin sokak (6.)   :D Arijanin sokak (7.)    :D Arijanin sokak (8.)   :D Arijanin sokak (9.)    :D
By MosHer
<< 02/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
Uvod!, ili "Malo o meni!"

O knjizi "Mostar - vječni grad"

Sadržaj knjige "Mostar - vječni grad"

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 1. dio

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 2. dio

DRAGOM VELEŽU, PRVOJ I VJEČNOJ LJUBAVI

Pravda za Velež

Justice for Velež, Mostar

Slovo humanosti!!!

Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

Deveti novembar – Dan borbe protiv fašizma – Dan kada je srušen Stari most u Mostaru

Naučna istraživanja ljubavnih muka

“Zmijonosac”, novi, 13. horoskopski znak? – “Ne trčite pred rudu!”

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (1.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (2.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (3.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (4.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (5.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (6.)

PREPORUČUJEM: Posjetite RADOVIĆA SOKAK - vrhunski Blog, u vrhunskom izgledu

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (7.)

Antifašizam i renesansa

ANTIFA Mostar: Zaljubljeni u slobodu

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: NA PARTIZANSKOM GROBLJU (Ognjen Pudar)

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: Sretan Vam Dan Zaljubljenog Mostara (Teodor Radović - Tozza)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (8.)

Dragan Markovina: Suton jednog grada

ZA VELEŽ SE NE NAVIJA, ZA VELEŽ SE ŽIVI

Mostalgija moja sveprisutna (1. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (2. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (3. dio)

Hoteli i Restoran “Kriva Ćuprija” Mostar

Dragan Markovina: DOSTOJANSTVO - Drugo ime za VELEŽ

“Ðe ti je Pita” - Anton Draht

SRETAN VAM 8. MART

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (9.)

Mostalgija moja sveprisutna (4. dio)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (10.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (11.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (12.)

Osman Džiho kolumna: U Bosni cunamisti haraju već 20 godina

“CRVENA NOĆ” ZA SJEVERNU AMERIKU 2011.

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (13.)

REA (Ognjen Pudar)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (14.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (15.)

Mostalgija moja sveprisutna (5. dio)

SRETAN NAM TRIDESETI

Crvena noć u Americi: "Rođeni" obnovili veze i evocirali uspomene (Kliker.info)

POMOZIMO: Udruženje "Sunce" Mostar

FOTO GALERIJA: Udruženje „Sunce“ Mostar

"Svi kao Ognjen"

Stari Most nam Šapuće - by Monija Radović

Mostarski Ikari (MOSTARI) - nova Facebook stranica

Mostar Bosnia and Herzegovina-ALL - Facebook stranica

PRIČE DUŠE – Blog Arijane Hinić

E moj tata....... By Monija Rebac Radović

Svijet u 2012. – Smail Špago u Novoj Slobodi

Dva Hrvata haraju Facebookom

70 GODINA OD SMRTI NIKOLE TESLE: Jedan od najvećih naučnika u istoriji čovječanstva

MM - sjećanje

4. Antifa fest u Mostaru, 6. i 7. septembra 2013. godine

Događaji 2013. - Smail Špago u Novoj Slobodi

Na granici sjećanja – Blog

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Kako je Velež dobio drugo ime “Rođeni”

Znanje je moć

Umjesto rođendanske čestitke Nerminu Bisi!

Nermin Bise u raljama intelektualne prostitucije

Ekološki sistem Černobila 28 godina poslije nuklearne katastrofe

Doktor Raymond Rife - zdravlje i zavjere!

Alan Ford pripremio mnoge za život

Ledeni zid namijenjen sprječavanju iscurivanja radioaktivne vode iz Fukushime ne zamrzava se dovoljno brzo

Pravi razlog zašto Nikola Tesla nikada nije dobio Nobelovu nagradu?!

Pismo Abrahama Lincolna učitelju svoga sina

Stranci pitaju: Mi pomažemo poplavljene, ali šta rade bh. vlasti?

Povratak iz tuđine u tuđinu

Priča o nuklearnom dobu

Priča o Jugotonu, prvoj tvornici ploča u ovom dijelu svijeta

Irina Lovrić: Antologijska presuda! Prvi slučaj presuđenog mobinga i diskriminacije na državnom nivou

Mobing

Meho Džeger, prvi poslije Alekse; Pjesnik prezrenih i odbačenih

Islamska obrtnička zajednica Mostar

Događaji koji su obilježili 2014. godinu

Povodom nedavnog verbalnog napada na Šteficu Galić i Amera Bahtijara u Mostaru

NOVI POČETAK

Zanimljivosti o svemirskim sondama

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Mirisne pare hercegovačke vale

Ekspedicija Zastava 101 - Kragujevac-Kilimandžaro

Događaji koji su obilježili 2015. godinu

O prodaji knjige “Mostar - vječni grad” + njen sadržaj

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 1. dio

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 2. dio

Moj prvi televizijski intervju

SVE MOJE KRATKE PRIČE NA OVOM BLOGU

MOJA E-MAIL ADRESA
mostar4ever@sbcglobal.net







ONI KOJE ČITAM...NEKE REDOVNIJE...A, NEKE OBAVEZNO

BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETIOCA
126530

Powered by Blogger.ba