By MosHer

Dobrodošli na moj blog! Ovdje možete pročitati razne priče i tekstove. Ne zamjerite što ne pišem baš redovno, ali se nadam da ćete, ipak, biti zadovoljni sa onim što pročitate. HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

31.07.2009.

Prva ljubav - 2. dio

            Sljedećih dana je nastavila da ide na predavanja u onu istu zgradu ispred koje je ona nepoznata žena pokušala ubiti. Tih prvih dana je osjećala poseban strah i bila je krajnje oprezna, posebno pri svakom izlasku na ulicu. Primijetila je da tih dana osjeća sve prisutniju i sve veću nervozu, dok je, istovremeno, počela sve manje da spava, provodeći besane noći u dugim i dubokim razmišljanjima i brigama. Kako su dani prolazili bez novih prijetećih poruka i bez novih pokušaja ubitačnih napada, tako se i ona počela više opuštati. Strah i nervoza su počeli jenjavati. Osjećala je kao da se sve u njoj, i oko nje, ponovo normalizuje.

            Jasnu, svih ovih dana, nije nikako vidjela ni srela, a prije svega ovoga joj je izgledalo kao da se svakodnevno susreću i viđaju. Pomišljala je da Jasna, vjerovatno, planski nastoji da izbjegne bilo kakav susret s njom. Tih dana Mia je sumnjala u sve i svakoga, a imala je, itekako, opravdane razloge za svu svoju sumnju. Mnogo je razmišljala i o Denisu, pokušavajući odgonetnuti, još uvijek, zašto se u završnoj godini njihovog zajedničkog školovanja promijenio tako naglo u posve drugu osobu koju nikada u životu, do tada, nije poznavala?! Pa, onda, koliko je on upoznat sa svime ovim što joj se trenutno događa i da li je, i koliko je, on sam umiješan u sve ovo?! Da li mu je sportska slava i popularnost toliko udarila u glavu, da ga je promijenila u neku posve nepoznatu i stranu osobu, u nekog monstruma?! Imala je samo sve sama pitanja, bez ijednog jedinog odgovora.

            Dani su prolazili, a novih prijetnji i napada nije bilo. Opuštala se sve više, svakim novim danom. Već je bila počela i pomišljati kako je sve što se dogodilo, možda, ipak samo umislila svojom maštom. Jednog dana, na povratku kući sa predavanja, šetajući uobičajenim putem, izbila je na ulicu koja ima oštri uspon i baš ta ulica joj je bila najnaporniji dio njenog pješačkog puta pri svakom povratku kući. Od dna do vrha, na tu ulicu se, otprilike na samoj njenoj sredini, priključivala po jedna mala uličica sa svake strane, a te male uličice su, radi njihove tjeskobe, bile ulice pješačkog tipa. Savladavši nekako pola tog uspona, došla je na svega nekoliko metara od ulaza u jednu od tih pokrajnjih uličica i baš tada je iz njenog razmišljanja prenuo režući zvuk automobilskog motora, zvuk automobila kojem se u mjestu dodaje naglo gas pod kočnicom, zvuk automobila koji će svakog trena, pri otpuštanju kočnice, jurnuti neopisivom brzinom ka svom cilju. Podigla je pogled u pravcu tog gromoglasnog zvuka i prestravljeno se ukopala u mjestu. Na vrhu ulice, na sredini ceste, stajao je i urlao onaj isti automobil tamne boje, onaj isti ubitačni automobil s kojim je imala bliski susret ispred univerzitetske zgrade ne baš tako davno.

            Stajala je ukočena od šoka i straha, a svaka sekunda joj je izgledala kao jedna cijela vječnost. Tek tada je primijetila da je cijela ulica pusta, kao u nekom strašnom snu i poželjela je da ovo i jeste samo neki strašni san iz kojeg će se svakog trenutka probuditi. Ali, ovo nije bio san!

            Željela je da vrisne, da doziva nekoga, ali iz grla nije uspjela izbaciti ni najtiši zvuk. Osjećala je kao da joj u posve suhom grlu svom silinom kuca srce, koje joj ne dozvoljava skoro ni da diše. Kroz glavu su joj u sekundi prolazile stotine misli. Pomišljala je da se okrene i trči niz ulicu, ali je automatski odbacila tu pomisao, pošto je znala da bi joj tada automobil bio iza leđa i da bi je pokosio prije nego što bi uspjela da pređe svega pola puta do dna ulice. Odlučila je da se mora dočepati sigurnosti pješačke uličice, koja se sada nalazi na svega nekoliko metara udesno od nje, ali tih nekoliko metara, udesno, ukoso, uzbrdo od nje je, u stvari, nekoliko najdužih metara koje je ikada trebala preći u svom životu. Svega nekoliko metara, svega nekoliko običnih koraka, a na njima sada visi njen cijeli život.

            Uz zaglušni zvuk škripe guma, automobil je u trenu jurnuo ukoso direktno prema njoj. Još uvijek je stajala, od straha ukočena na istom mjestu, a automobil je već bio na trotoaru puste ulice, sve više i više joj se približavajući, smanjujući munjevitom brzinom razdaljinu do nje. Ni sama ne zna kako je, napokon, uspjela pokrenuti svoje olovne noge i napraviti brzi korak prema toj maloj pješačkoj uličici, prema trenutnom spasu, ali je u tom trenutku i automobil krenuo direktno prema ulazu u tu uličicu da je spriječi, da je pokosi na samo jednom koraku od spasa. U trenu je shvatila da neće uspjeti da se na vrijeme domogne te uličice i u zadnji djelić sekunde se bacila na lijevu stranu, obmotavši se u zaštitu oko čvrstog stuba ulične svjetiljke, našavši se tako u ležećem položaju na ulici uz samu ivicu trotoara. Automobil, kojim je očigledno upravljao neki posebno vješt vozač, je samim čudom uspio da, u dlaku, izbjegne ne samo direktni udar u Miu, nego da u takvoj silovitoj brzini proleti kroz taj uski prostor između stuba ulične svjetiljke i zidova zgrada uz sami trotoar ulice, a da pri tom ne udari i ne dodirne bilo šta.

            Dok se pridizala sa ulice, Mia je instiktivno pogledala iza sebe i vidjela kako taj tamni automobil, neopisivom brzinom, zaokreće na sredini ulice i čak joj se učinilo, a možda i nije, da su se točkovi na lijevoj strani izdigli i odlijepili potpuno od ceste i da je automobil u tom momentu vršio nagli zaokret oslanjajući se samo točkovima na vozačevoj strani. U sekundi se taj strašni automobil zaokrenuo i ponovo munjevito krenuo direktno prema njoj. Mia je sada, ni sama ne znajući kako, trčala svom brzinom kojom je mogla prema spasonosnom ulazu u onu malu uličicu, dok joj se onaj zastrašujući automobil toliko brzo približavao da je već pomišljala kako će je, svakog trenutka, pokositi i sa njom se direktno zabiti u sami ugao zgrade na ulazu spasa. Posljednjim atomima snage, gotovo natprirodno, Mia se odbacila i, prosto, uletjela u usku uličicu, osjećajući kako tamni automobil projuriva na svega milimetar iza nje i ovog puta prolazeći kroz isti prostor na trotoaru, istom neopisivom brzinom, a pri tom ne dodirujući ništa.

            Pridigla se sva prašnjava sa, krvavom, zaguljenom kožom na dlanovima, laktovima, nogama, koljenima, sa ranama koje su je pekle, ali bila je živa i u sigurnosti pješačke uličice. Nije čula da se onaj automobil više zaustavljao na velikoj ulici, pošto je vozač sigurno shvatio da je u toj pješačkoj ulici ne može nastaviti proganjati automobilom. Potrčala je prema zaštiti svog bezbjednog doma, koristeći sve moguće sporedne uličice koje je poznavala, a za koje je znala da kroz njih ne može proći nijedan automobil.

            U trku je uletila u kuću, a njeni roditelji su ostali šokirani kada su je ugledali tako prašnjavu, sa krvavim ranama na rukama i nogama, prestrašenu i zadihanu, na samoj granici histeričnosti. Kada su se povratili iz prvog šoka i kada su je nekako, napokon, uspjeli malo umiriti da im ispriča šta joj se dogodilo, zgledali su se u nevjerici i krajnjoj zabrinutosti da je ovako nešto stvarnost, da je moguće da se zaista dešava. Njen otac je u trenu odlučio da će se odmah spremiti i otići na selo. U stvari, to je jedno malo planinsko mjesto gdje oni imaju kućicu koju koriste za neke vikendne, kao i godišnje odmore, pa i uvijek kada osjete potrebu za odmorom i relaksacijom, te je tako pomišljao da će seoska mirnoća, kao i planinski zrak, poslije nekog vremena početi da djeluju smirujuće i opuštajuće na Miu, a ujedno će biti dalje od njihovog primorskog gradića i od pritisaka koji su na nju vršile svakodnevne obaveze.

            Tako su i uradili. Za tren su spremili najpotrebnije i u očevom automobilu se odvezli do tog planinskog sela. Međutim, dani su prolazili, a Mia se nije vidno znatnije smirivala kako su očekivali da će vremenom provedenim daleko od grada. Tih dana je živila u očitom strahu i raznoraznim brigama koje su je morile toliko da je, ponekad, njenim nemoćnim roditeljima izgledalo kao da je sve bliža granici ludila. Pokušavali su na razne načine da je smiruju riječima, da je uvjeravaju kako je sada na sigurnom i daleko od svega, ali sve to im je izgledalo kao da rade uzaludno, jer sve što su joj govorili, činilo im se, da nikako i ne dopire do njenog razuma.

            Kako su dani prolazili, tako su i rane na njenim rukama i nogama zamirivale, pa su joj roditelji, sve upornije, predlagali da, pomalo, počne izlaziti vani u lagane šetnje. Nadali su se da će joj boravak izvan kuće, mirna šetnja i planinski vazduh pomoći da se smiri i opusti. Odlučila je da ih posluša nadajući se da će joj šetnje bar malo pomoći. Ali, svakim danom, njeno stanje se više pogoršavalo, jer kad god bi izašla iz sigurnosti doma i krenula u šetnju imala je osjećaj da je neko konstantno prati, da tiho uhodi svaki njen korak. Svakim danom taj se osjećaj pojačavao da bi, ubrzo, prerastao u njeno poptuno uvjerenje da je neko prati gdje god i kada god krene i da vreba najpovoljniji trenutak da je ubije, da završi započeto u prethodna dva neuspjela pokušaja.

            Pošto se, iz dana u dan, njeno stanje samo više pogoršavalo, njen otac je odlučno rekao da će se vratiti u njihov primorski gradić i da će je odmah odvesti u ordinaciju psihijatra Mirovića koji je, inače, njihov porodični prijatelj, jer vjeruje da joj on može pomoći. Mia je pristala i na to, pošto više ni sama nije bila sigurna šta se događa i da li se sve desilo što se desilo, ili je, možda, većinu toga, ako ne i sve, samo umislila. Nikada neće zaboraviti koliko ju je doktor Mirović iznenadio svime onim što joj je toga dana rekao. Naime, čim je ušla u njegovu ordinaciju odmah joj je rekao da mu ne treba ništa pričati, jer je već čuo za sve što joj se dogodilo, te da je on, u potpunosti, siguran da je sa njenim mentalnim zdravljem sve u najboljem redu. Rekao joj je da se ne treba ništa brinuti i da je on uvjeren da će ona, ubrzo, izaći iz trenutne krize u kojoj se nalazi, a da u tome joj ne može pomoći niko drugi do nje same, jer jedino ona sama može, i mora, prvo nadjačati sav strah koji se u njoj nagomilao u proteklom vremenskom periodu. Savjetovao joj je da ide kući i da se ništa više ne sekira, da se dobro odmori, pa da onda započne sa aktivnim izlascima u društvu svojih najboljih prijateljica i prijatelja, da sa njima konstatno priča o svemu i svačemu, te da će uvidjeti kako će, ubrzo, sve se vratiti u normalno stanje. Na kraju razgovora, još jednom joj je rekao da je on uvjeren da će sve biti u najboljem redu i da se ništa više ne brine.

            Poslije tog razgovora, Mia se već počela osjećati bolje, a ni sama nije mogla objasniti zašto. Odlučila je poslušati svaki savjet koji joj je psihijatar Mirović predložio. Znala je da će treću godinu fakulteta morati obnoviti, jer je već bila propustila mnoga predavanja, a često je pomišljala kako je onima koji su je pokušali ubiti, ili bar pokušali da je zastraše, možda, i bio jedan od ciljeva upravo to da je ometu u školovanju. Srećom, od treće godine fakulteta su joj bila ostala jedino tri ispita za koje se naknadno spremila i uspješno ih položila. Redovno je izlazila u društvu svojih najboljih prijateljica i prijatelja, te je bilo očigledno da je definitivno odlučila da zaboravi Denisa i sve što ju je vezalo za njega. Primijetila je, u kratkom vremenskom periodu, da je osjećaj straha u potpunosti nestao i da više ne osjeća da je bilo ko prati. Osjećala se ponosno jakom.

            Upisala je i četvrtu godinu na fakultetu, te je u roku uspješno i završila. Ubrzo poslije primanja diplome se i zaposlila. Poslije svega, jednog dana je iznenadno zaustavila njena poznanica Jasna sa kojom, inače, od svih onih prijetnji i napada nije kontaktirala i koju je namjerno izbjegavala. Jasna joj je rekla da i dalje redovno razgovara sa Denisom, te da joj on svaki dan govori da zamoli Miu za pomirenje i da bi on želio da se vrati u njihov gradić i da zajedno započnu sve ispočetka, jer mu ona puno nedostaje i istinski se kaje što ju je izgubio, ali se nada da ona još uvijek želi da budu zajedno i da ožive njihovu davnu i veliku ljubav. Mia je odlučno odbila bilo kakvu pomisao na to, ali je Jasna uporno molila i preklinjala da se pomiri sa Denisom i da će joj sa njim biti sigurno najbolje i najljepše. Čak i kada joj je Mia ispričala sve što se desilo, ona ju je ubjeđivala da Denis sigurno nije bio u to umiješan i da sigurno nije o tome ništa ni znao. Koliko god je Jasna bila uporna, Mia je bila još upornija i odlučnija da više nikada u svom životu neće dozvoliti da bilo šta ima sa Denisom. Na kraju, kada je Jasna uvidjela da je Mia zaista odlučna u svojoj namjeri i da neće promijeniti svoje mišljenje, rekla joj je da, ako se ne pomiri sa Denisom, ona više nikada neće progovoriti niti jedne riječi sa njom. Na te riječi, Mia je pogledala direktno u oči i rekla joj je da, ako je tako, onda neka tako i bude, jer Denis za nju ne postoji, niti će ikada više postojati u njenom životu. Nakon toga je samo prošla dalje svojim putem i ne okrenuvši se iza sebe. I, zaista, do danas više nisu progovorile međusobno niti jedne jedine riječi, a svaki put kada se sretnu u prolazu Mia prođe pored nje ponosno uzdignute glave.

            Sada, još uvijek, skoro svakodnevno, provodi dosta vremena šetajući uz obalu, uživajući sama sa svojim voljenim morem, u svakom spektakularnom i očravajućem zalasku sunca. Davno je odlučila da više i ne pokušava odgovoriti na sva pitanja koja su je dugo mučila, a koja su vezana za Denisa i za sve što joj se dogodilo i ko je, i koliko, bio umiješan u sve. Shvatila je da, vjerovatno, nikada neće ni saznati tačne odgovore na ta pitanja. Jedino, u tim smirujućim šetnjama uz more, još uvijek, sama sebi postavlja jedno važno pitanje koje glasi: “Zbog čega ne bismo mogli biti sretni s nekim drugim ljudima?”, a obavezno poslije toga sama sebi i odgovori, uvijek istim odgovorom: “Što da ne, kada bi nam, možda, oni donijeli neku sreću, veću nego što smo imali!”

            Draga Mia, ako mene pitaš, mislim da je tvoj odgovor na to pitanje u potpunosti tačan, jer i sam osjećam to isto, a vjerujem da će ti, sigurno, vjerno i voljeno more, jednog dana, dati taj isti odgovor, jer ono zna sve tajne...
By MosHer
<< 07/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
Uvod!, ili "Malo o meni!"

O knjizi "Mostar - vječni grad"

Sadržaj knjige "Mostar - vječni grad"

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 1. dio

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 2. dio

DRAGOM VELEŽU, PRVOJ I VJEČNOJ LJUBAVI

Pravda za Velež

Justice for Velež, Mostar

Slovo humanosti!!!

Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

Deveti novembar – Dan borbe protiv fašizma – Dan kada je srušen Stari most u Mostaru

Naučna istraživanja ljubavnih muka

“Zmijonosac”, novi, 13. horoskopski znak? – “Ne trčite pred rudu!”

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (1.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (2.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (3.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (4.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (5.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (6.)

PREPORUČUJEM: Posjetite RADOVIĆA SOKAK - vrhunski Blog, u vrhunskom izgledu

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (7.)

Antifašizam i renesansa

ANTIFA Mostar: Zaljubljeni u slobodu

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: NA PARTIZANSKOM GROBLJU (Ognjen Pudar)

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: Sretan Vam Dan Zaljubljenog Mostara (Teodor Radović - Tozza)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (8.)

Dragan Markovina: Suton jednog grada

ZA VELEŽ SE NE NAVIJA, ZA VELEŽ SE ŽIVI

Mostalgija moja sveprisutna (1. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (2. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (3. dio)

Hoteli i Restoran “Kriva Ćuprija” Mostar

Dragan Markovina: DOSTOJANSTVO - Drugo ime za VELEŽ

“Ðe ti je Pita” - Anton Draht

SRETAN VAM 8. MART

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (9.)

Mostalgija moja sveprisutna (4. dio)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (10.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (11.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (12.)

Osman Džiho kolumna: U Bosni cunamisti haraju već 20 godina

“CRVENA NOĆ” ZA SJEVERNU AMERIKU 2011.

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (13.)

REA (Ognjen Pudar)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (14.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (15.)

Mostalgija moja sveprisutna (5. dio)

SRETAN NAM TRIDESETI

Crvena noć u Americi: "Rođeni" obnovili veze i evocirali uspomene (Kliker.info)

POMOZIMO: Udruženje "Sunce" Mostar

FOTO GALERIJA: Udruženje „Sunce“ Mostar

"Svi kao Ognjen"

Stari Most nam Šapuće - by Monija Radović

Mostarski Ikari (MOSTARI) - nova Facebook stranica

Mostar Bosnia and Herzegovina-ALL - Facebook stranica

PRIČE DUŠE – Blog Arijane Hinić

E moj tata....... By Monija Rebac Radović

Svijet u 2012. – Smail Špago u Novoj Slobodi

Dva Hrvata haraju Facebookom

70 GODINA OD SMRTI NIKOLE TESLE: Jedan od najvećih naučnika u istoriji čovječanstva

MM - sjećanje

4. Antifa fest u Mostaru, 6. i 7. septembra 2013. godine

Događaji 2013. - Smail Špago u Novoj Slobodi

Na granici sjećanja – Blog

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Kako je Velež dobio drugo ime “Rođeni”

Znanje je moć

Umjesto rođendanske čestitke Nerminu Bisi!

Nermin Bise u raljama intelektualne prostitucije

Ekološki sistem Černobila 28 godina poslije nuklearne katastrofe

Doktor Raymond Rife - zdravlje i zavjere!

Alan Ford pripremio mnoge za život

Ledeni zid namijenjen sprječavanju iscurivanja radioaktivne vode iz Fukushime ne zamrzava se dovoljno brzo

Pravi razlog zašto Nikola Tesla nikada nije dobio Nobelovu nagradu?!

Pismo Abrahama Lincolna učitelju svoga sina

Stranci pitaju: Mi pomažemo poplavljene, ali šta rade bh. vlasti?

Povratak iz tuđine u tuđinu

Priča o nuklearnom dobu

Priča o Jugotonu, prvoj tvornici ploča u ovom dijelu svijeta

Irina Lovrić: Antologijska presuda! Prvi slučaj presuđenog mobinga i diskriminacije na državnom nivou

Mobing

Meho Džeger, prvi poslije Alekse; Pjesnik prezrenih i odbačenih

Islamska obrtnička zajednica Mostar

Događaji koji su obilježili 2014. godinu

Povodom nedavnog verbalnog napada na Šteficu Galić i Amera Bahtijara u Mostaru

NOVI POČETAK

Zanimljivosti o svemirskim sondama

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Mirisne pare hercegovačke vale

Ekspedicija Zastava 101 - Kragujevac-Kilimandžaro

Događaji koji su obilježili 2015. godinu

O prodaji knjige “Mostar - vječni grad” + njen sadržaj

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 1. dio

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 2. dio

Moj prvi televizijski intervju

SVE MOJE KRATKE PRIČE NA OVOM BLOGU

MOJA E-MAIL ADRESA
mostar4ever@sbcglobal.net







ONI KOJE ČITAM...NEKE REDOVNIJE...A, NEKE OBAVEZNO

BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETIOCA
129261

Powered by Blogger.ba