By MosHer

Dobrodošli na moj blog! Ovdje možete pročitati razne priče i tekstove. Ne zamjerite što ne pišem baš redovno, ali se nadam da ćete, ipak, biti zadovoljni sa onim što pročitate. HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

30.07.2009.

Prva ljubav - 1. dio

            Skoro svima nam se, u djetinjstvu ili ranoj mladosti, dogodi ona prva i nezaboravna ljubav. Obično onda kada i ne znamo ni šta je to, u stvari, ljubav. Dogodi nam se kroz djetinjasta igranja i simpatisanja. U skoro svim slučajevima traje veoma kratko i ostaje u prelijepom sjećanju. Ali, takav slučaj se nije dogodio i Mii.

            Mia  je, sada, jedna mlada i predivna gospođica. Rodila se i odrasla u jednom starom i posebno privlačnom primorskom gradiću, gdje toplina podneblja, miris slanog vazduha i tihi šum mora neprestano djeluju krajnje omamljujuće i odmarajuće na ljudsko tijelo i dušu. Miu je priroda izdašno podarila svim vrlinama kakve se mogu samo poželjeti – neprolaznom fizičkom ljepotom, ljupkošću, vitkim stasom, prelijepim crtama lica na kojem neodoljivo privlači, uvijek spreman, blistavi osmijeh ispod, zvjezdano svijetlećih, crnih očiju, lica čarobno uokvirenog dugom, očaravajućom, crnom kosom – nadasve izrazite prirodne inteligencije, istinske skromnosti, nezadrživo privlačne jednostavnosti i, što je najvažnije, ogromnog i neopisivo lijepog srca i duše. Mia je odrastala, kao i većina ostale djece, u bezbrižnim igrama i “velikim istraživanjima i otkrićima” svijeta koji je okružuje, a svaka avantura je obavezno bila praćena i potpirivana, neizostavnom i najčistijom dječijom maštom, krunišući svoje najranije djetinjstvo polaskom u školu. I tada, zapravo, i počinje ova njena neobična i čudna priča.

            Već prvog školskog dana zapazila je jednog posebnog dječaka smeđih očiju i iste boje kose, ni sama neznajući sebi objasniti zašto joj je baš on, pored sviju ostalih, privukao pažnju. Istovremeno je i on posebno zapazio baš nju, prišao joj ispružene ruke i rekao da se zove Denis. Od tog trenutka su postali nerazdvojni drugari, kako u školi i zajedničkom učenju, tako i u bezbrojnim i bezbrižnim satima slobodnog vremena provedenog u dječijim igrama i maštarenjima. Odrastali su tako zajedno, uporedo se obostrano i potajno simpatišući.

            Godine su prolazile i u vrijeme polaska u osmi razred osnovne škole Mia je već izrasla u mladu djevojku upadljive anđeoske ljepote koja je, sve više, nezadrživo privlačila Denisa, takođe izraslog, u stasitog smeđokosog mladića. Pred sami kraj osmog razreda i završetak njihovog osnovnog školovanja, Denis više nije mogao da izdrži i rekao je Mii da više ne želi da budu samo nerazdvojni drugovi, nego da svim srcem želi da njihovo prijateljstvo preraste u jednu, ozbiljnu i iskrenu, romantičnu i ljubavnu vezu. Međutim, Mia je u to vrijeme odbijala i najmanju pomisao na takvo nešto, jer u to vrijeme nije osjećala nikakvu potrebu, kao ni zainteresovanost za bilo kakvu vezu, osim čiste i iskrene prijateljske veze. U tim trenucima ni sama nije znala zašto je imala takva osjećanja prema Denisu, ali će tek puno kasnije, u godinama potpunog sazrijevanja, shvatiti da je to, jednostavno, samo još jedna od posebnih osobenosti njene prirode koja zahtijeva ogromnu količinu vremena da se u nekoga istinski zaljubi i da voli cijelim svojim bićem ali, na žalost, radi te iste osobenosti joj je potrebna još veća količina vremena da u potpunosti preboli kada bude ostavljena od osobe koju tako zavoli.

            Više od dvije godine u srednjoj školi su im protekle bez većih promjena njihove međusobne situacije u odnosu na završetak osnovne škole. I dalje su bili nerazdvojni prijatelji, a Denis je uporno i skoro svakodnevno pokušavao da je privoli na pristanak da ozbiljno promijene status njihove veze, dok je Mia i dalje uporno odbijala bilo kakvu pomisao na to. Mia se, pored neopisive prirodne ljepote, sve više isticala besprijekornom inteligencijom i dobrodušnošću, dok je Denis postajao sve ozbiljniji sportista, uporno i disciplinovano trenirajući i igrajući za podmladak lokalnog košarkaškog kluba gdje se već isticao posebnim talentom da su mnogi u njemu vidili potencijalnog profesionalnog i vrhunskog košarkaša u veoma bliskoj budućnosti.

            Pred kraj treće godine u srednjoj školi, kada se već uveliko rađalo proljeće te godine, Mia je primijetila promjenu u svojim osjećanjima prema Denisu. Shvatila je da se, u stvari, počela istinski zaljubljivati u njega. U sutonu jednog izrazito toplog proljetnog dana šetali su i pričali, kao i bezbroj puta do tada, uz samu obalu mora, dolazeći pješačkom stazom do prelijepog kamenog mostića izgrađenog još u pradavnom rimskom stilu i vremenu. Ispod tog pješačkog mostića se, već vijekovima uporno, lokalni potočić ulijeva u nepregledno morsko prostranstvo, a njih dvoje su baš sa tog mostića uvijek najviše volili da sa posebnim uživanjem posmatraju kako crvena, užarena sunčeva kugla, tamo negdje daleko na pučini, tone i gasi se, odnoseći sa sobom u morske dubine svu svjetlost i toplotu proteklog dana. U istom trenutku kada je užarena kugla u potpunosti bespomoćno potonula, veličanstveno prosipajući čarobnu crvenkasto-modru boju po cijeloj morskoj površini, Mia i Denis su se instiktivno uhvatili za ruke i okrenuli jedno drugom neprestano se gledajući direktno u oči pogledima prepunim ljubavi i želje, dok su se njihove usne nezaustavljivo približavale i stapale u njihov prvi i nezaboravni poljubac.

            Zaboravivši na vrijeme i prostor u kojem su se nalazili, ostali su dugo stopljeni u čvrstom zagrljaju, zatvorenih očiju, ljubeći se nježno i strastveno u isti mah, dok ih je blagi i osvježavajući povjetarac sa pučine neprekidno milovao po tijelu i kosi, povremeno uspijevajući da podigne njenu prelijepu, dugu crnu kosu, na momenat je pretvarajući u očaravajuću lepršavu zastavu. Kada su im se, napokon, razdvojile usne, otvorili su oči i dugo se gledali pogledima prepunim ljubavi, ostavši i dalje u čvrstom zagrljaju na tom prelijepom kamenom mostiću. Došavši nekako do daha, nakon silnog iznenađenja i sreće kojom je tako nenadano odjednom obasut, Denis je uspio, držeći je još uvijek u čvrstom zagrljaju, pitati tiho da li ovo znači da napokon više nisu samo nerazdvojni prijatelji, na što mu je ona, ne govoreći ništa, samo potvrdno klimnula glavom pridružujući uz to najljepši osmijeh koji je on ikada vidio u svom životu. Do dugo u noć su šetali uz obalu zagrljeni, zaljubljeno pričajući i ljubeći se, osjećajući se presretni i bezbrižni, dok je nježna mjesečeva svjetlost izdašno poklanjala cijeloj, glatkoj i mirnoj, morskoj površini svileno-mliječni izgled.

            Nastavili su sa ovim svojim ritualom, skoro svakodnevno, cijelog tog proljeća, ljeta, jeseni, sve do prvih, kišnih, vjetrovitih i hladnih, zimskih dana. Tada su već uveliko bili u završnoj godini srednje škole i baš tih dana njihov međusobni odnos, osjećaji i cijela veza su počeli da se mijenjaju ubrzanim tempom. Denis je postajao sve zauzetiji u košarkaškom klubu, jer je sve više rastao broj klubova sa zvučnim imenima, iz velikih i dalekih gradova od njihovog primorskog gradića, koji su željeli da razgovaraju s njim, da ga posmatraju dok trenira, da ga posmatraju u toku zvaničnih utakmica, da ga po samom završetku srednje škole odvedu u svoj grad da igra za njihov klub, sve češće mu objašnjavajući kolika zarada, popularnost i slava ga uskoro čekaju. Kako je Denis postajao sve zauzetiji svojim košarkaškim obavezama, jednako je postajao sve odsutniji i sve dalji i dalji od Mie i njihove prelijepe veze koju su donedavno imali.

            Mia je počela shvatati i predviđati da njihova ljubav neće moći još dugo izdržati i da će pokleknuti pred iznenadnim, silovitim i nezaustavljivim naletom nekih velikih sila koje su, i neznajući za to, duboko i neraspletivo uplele prste u sudbinu njene i Denisove ljubavi. Ubrzo su se njena predviđanja i strahovi pokazali tačnim. Do kraja te završne školske godine se skoro više nisu ni viđali i postali su kao dva stranca, skoro kao da se nikada nisu ni poznavali. Mia je sve to podnosila teško, ali nije dozvoljavala da iko u njenoj najbližoj okolini ikada to primijeti na njoj. Patila je duboko u sebi, ali se osjećala krajnje bespomoćno i nemoćno da bilo šta može učiniti, da bilo šta može promijeniti. Najteže je podnosila cijelo to proljeće, jer ju je konstantno podsjećalo na ono prošlo, kada se svim svojim bićem, konačno, zaljubila i predala Denisu naivno maštajući kako je to samo početak njihovog zajedničkog i dugog života prepunog uzajamne ljubavi. To proljeće je živila u nekoj, još nikada doživljenoj i najljepšoj bajci, sanjajući kako ljepši život nije ni mogla zamisliti do ovoga koji će provesti vječno pokraj svoje prve ljubavi. Da, to je bilo proljeće snova, proljeće u kojem se počinje ostvarivati neka posebna i neobjašnjiva želja da baš ona bude ta kojoj će se dogoditi da njena prva ljubav bude, zapravo, i njena jedina i vječna ljubav. To je bilo prošlo proljeće, a sada je izgledalo kao da se dogodilo jednu cijelu i daleku vječnost ranije, a ponekad više nije bila ni sigurna da li se to ikako ikada i dogodilo, ili je sve to, možda bio samo neki neobjašnjivi san, jedan od onih koji izgledaju toliko stvarno da se sljedećeg jutra i dana pitamo: da li je to bio samo san?!

            Zadnji dan te završne školske godine je bio posebno bolan za nju. Toga dana Denis je otišao u veliki grad, metropolu neopisivo daleku i stranu od njihovog primorskog gradića, jednu cijelu vječnost daleko od Mie. Otišao je bez ikakvog pozdrava, bez jedne jedine riječi, kao da se nikada u životu nisu ni vidjeli, a ne poznavali. To ju je posebno i neopisivo pogodilo i u godinama koje su uslijedile poslije toga, bezbroj puta je pokušavala da odgonetne šta se to dogodilo Denisu, šta mu je ikada uradila da zasluži nešto tako od njega, šta, šta...  More pitanja za koja nikako nije uspjevala da pronađe odgovora, pitanja koja su konstantno razarala njeno srce, njenu dušu.

            Dani, mjeseci i godine su prolazile, a njega nije ni vidila, niti joj se ikada javio. Bila je to već treća godina njenih studija na fakultetu, ali boli u njenom srcu i duši nisu jenjavali, nisu prolazili. Čak joj je sve češće izgledalo da postaju sve jači, sve nepodnošljiviji, a niti jednog jedinog odgovora, još uvijek, nije pronašla u onom istom i svakodnevnom moru njenih samopitanja. Znala je samo da ga još uvijek toliko voli i želi, iako je uradio sve to što je, do tada, uradio, iako je postupio tako kako je postupio prema njoj, a ni sama nije mogla objasniti zašto ga, poslije svega, i dalje tako voli i zašto još toliko i na takav način osjeća prema njemu. Iako ga je sve češće viđala, samo na novinskim stranicama i televizijskim ekranima, i iako su do nje sve više dopirale priče kako ga viđaju svakodnevno u društvu raznih ljepotica, od foto modela do javno poznatih i nepoznatih ženskih osoba, neobjašnjivo je i dalje osjećala da ga voli i tek tada joj je počelo postajati jasno da je ona jedna od onih osoba kojima treba ogromna količina vremena da se istinski zaljube u nekoga, a da je, tako isto, potrebna možda još veća količina vremena da tu istu osobu prebole.

            U toj trećoj godini studija, sve češće se viđala sa svojom poznanicom, Jasnom, s kojom je osjećala da može otvoreno pričati o svemu što joj se dogodilo, o svemu što je osjećala, o svemu što je bolilo duboko u duši, iako je znala da se Jasna vrlo dobro poznaje sa Denisom i da, još uvijek, održava redovni telefonski kontakt s njim. Jasna je mlada žena, upadljivo plavih očiju, lica uokvirenog pepeljasto-plavom kosom. Nikada se nešto posebno i pretjerano ne dotjeruje, navikla da uživa u svom jednostavnom i prirodnom izgledu, baš isto kao i Mia koja se uvijek osjećala potpuno sigurnom u svojoj prirodnoj ljepoti. Po prirodi Jasna je otvorena, čak pomalo i otresita, ali uvijek iskreno kaže svakom šta misli, pa je zbog toga Mia osjećala da joj može vjerovati i da joj se može povjeravati o svemu što je muči i boli u srcu i duši.

            Jednog od tih dana, u razgovoru sa Jasnom, zamolila ju je, kada sljedeći put bude telefonski razgovarala sa Denisom, da mu prenese da dođe, da ona neodoljivo želi da ga vidi, da želi da ponovo budu ono što su bili prije četiri godine, da ga ona toliko voli da je spremna da ide s njim, ne samo u tu daleku i stranu metropolu, nego i na kraj svijeta ako treba. Jasna je obećala da će mu sve to prenijeti i da će ga, čak i moliti da dođe čim mogne. Sljedećeg dana, Jasna joj je rekla da se prethodne noći čula s Denisom i da mu je sve prenijela, u potpunosti kako joj je i obećala da će prenijeti dan ranije, ali je rekla da on nije ništa odgovorio na sve to i da je ona insistirala da joj kaže šta misli o svemu tome, a on je sve to samo prešutio i nije želio o tome da priča, niti jedne jedine riječi. Mia se, ipak, nadala da mu, možda, treba vremena da o svemu dublje razmisli, te da će se ubrzo javiti, da će se ubrzo vratiti, da će ga ubrzo vidjeti i imati u svom zagrljaju. Dani su prolazili, ali on se nije javljao, a Jasna je uvjeravala da se od one noći još nikako nije čula s njim.

            Međutim, ubrzo, Mia je počela dobijati anonimne prijeteće poruke. Postajalo joj je jasno da je neko, vjerovatno, konstantno prati i zna svaki njen korak, jer je te anonimne prijeteće poruke zaticala na mjestima koja je svakodnevno posjećivala, obično u približno određeno vrijeme. Te poruke su bile identičnog sadržaja i svaka je posebno naglašavala da, ukoliko ne prestane njega zvati i ne prestane pokušavati da ga vrati sebi ovdje gdje on ne želi više ikada da dođe, a posebno da ikada više provede ijedan trenutak s njom, da se ona ubrzo neće lijepo provesti i da neće baš lijepo završiti. Tada se u njoj, ni sama ne znajući zašto, rodio neki posebni inat i prkos, te čim je sljedeći put vidjela Jasnu, odlučno joj je rekla da kaže Denisu kako mu je ona poručila da ga više nikada neće ostaviti na miru i da će doći i u tu daleku metropolu i pronaći ga, čak i tamo, a onda će ga primorati da joj se vrati, bez obzira na sve. Ni sama ne zna kako je i uspjela sve to da kaže Jasni, a prije nego što je Jasna i uspjela od iznenađenja da joj bilo šta rekne, demonstrativno se okrenula i skoro trčeći udaljila od nje.

            Već sljedeći dan, poslije tog njenog susreta sa Jasnom, izgledalo je da su se one prijeteće poruke, koje je dobijala danima ranije, počele sprovoditi u djelo. Samo što je, toga dana, izašla iz zgrade fakulteta i zakoračila na ulicu, niodkud se pojavio tamni automobil, neke sportske tipe, jureći u silovitoj brzini prema njoj. Ni sama ne zna kako, valjda nekim instiktom, u posljednji trenutak je uspjela odskočiti sa ulice nazad na trotoar. Auto je projurilo neopisivom brzinom, toliko blizu nje, da su mu gume očešale ivicu trotoara ostavljajući crni zadimljeni trag. Od tog trenutka se počeo u nju uvlačiti veliki strah i  počela je vjerovati da je sve otišlo predaleko i da neko sada zaista želi da je i ubije. Iako se sve to odigralo neopisivom brzinom, ipak je uspjela da vidi kako je za volanom tog automobila bila neka ženska osoba, crne boje kose i očiju, te da joj je izgledala potpuno nepoznato i bila je uvjerena da nije iz njenog primorskog gradića. Sa najvećim oprezom i što je brže mogla, sva uzbuđena i uplašena, stigla je nekako kući, te svojim roditeljima ispričala cijelu priču od samog početka, pa sve do današnjeg dana. Zbog njenog izgleda i očitog straha, svakako su se zabrinuli, ali nisu željeli da to ona primijeti, nego su je smirivali i uvjeravali da se njoj danas samo učinilo, radi pritiska od tih navodnih anonimnih prijetećih poruka koje je danima ranije dobijala, te da je sve što se danas dogodilo samo slučajnost, a da je njena mašta dočarala, posve neku drugu, nepostojeću sliku. Nekako se uspjela malo smiriti i pokušala je da im vjeruje, iako je duboko u sebi znala da je danas neko, zaista, pokušao ubiti.

 

(Nastavlja se)
By MosHer
<< 07/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
Uvod!, ili "Malo o meni!"

O knjizi "Mostar - vječni grad"

Sadržaj knjige "Mostar - vječni grad"

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 1. dio

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 2. dio

DRAGOM VELEŽU, PRVOJ I VJEČNOJ LJUBAVI

Pravda za Velež

Justice for Velež, Mostar

Slovo humanosti!!!

Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

Deveti novembar – Dan borbe protiv fašizma – Dan kada je srušen Stari most u Mostaru

Naučna istraživanja ljubavnih muka

“Zmijonosac”, novi, 13. horoskopski znak? – “Ne trčite pred rudu!”

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (1.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (2.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (3.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (4.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (5.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (6.)

PREPORUČUJEM: Posjetite RADOVIĆA SOKAK - vrhunski Blog, u vrhunskom izgledu

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (7.)

Antifašizam i renesansa

ANTIFA Mostar: Zaljubljeni u slobodu

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: NA PARTIZANSKOM GROBLJU (Ognjen Pudar)

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: Sretan Vam Dan Zaljubljenog Mostara (Teodor Radović - Tozza)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (8.)

Dragan Markovina: Suton jednog grada

ZA VELEŽ SE NE NAVIJA, ZA VELEŽ SE ŽIVI

Mostalgija moja sveprisutna (1. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (2. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (3. dio)

Hoteli i Restoran “Kriva Ćuprija” Mostar

Dragan Markovina: DOSTOJANSTVO - Drugo ime za VELEŽ

“Ðe ti je Pita” - Anton Draht

SRETAN VAM 8. MART

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (9.)

Mostalgija moja sveprisutna (4. dio)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (10.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (11.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (12.)

Osman Džiho kolumna: U Bosni cunamisti haraju već 20 godina

“CRVENA NOĆ” ZA SJEVERNU AMERIKU 2011.

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (13.)

REA (Ognjen Pudar)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (14.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (15.)

Mostalgija moja sveprisutna (5. dio)

SRETAN NAM TRIDESETI

Crvena noć u Americi: "Rođeni" obnovili veze i evocirali uspomene (Kliker.info)

POMOZIMO: Udruženje "Sunce" Mostar

FOTO GALERIJA: Udruženje „Sunce“ Mostar

"Svi kao Ognjen"

Stari Most nam Šapuće - by Monija Radović

Mostarski Ikari (MOSTARI) - nova Facebook stranica

Mostar Bosnia and Herzegovina-ALL - Facebook stranica

PRIČE DUŠE – Blog Arijane Hinić

E moj tata....... By Monija Rebac Radović

Svijet u 2012. – Smail Špago u Novoj Slobodi

Dva Hrvata haraju Facebookom

70 GODINA OD SMRTI NIKOLE TESLE: Jedan od najvećih naučnika u istoriji čovječanstva

MM - sjećanje

4. Antifa fest u Mostaru, 6. i 7. septembra 2013. godine

Događaji 2013. - Smail Špago u Novoj Slobodi

Na granici sjećanja – Blog

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Kako je Velež dobio drugo ime “Rođeni”

Znanje je moć

Umjesto rođendanske čestitke Nerminu Bisi!

Nermin Bise u raljama intelektualne prostitucije

Ekološki sistem Černobila 28 godina poslije nuklearne katastrofe

Doktor Raymond Rife - zdravlje i zavjere!

Alan Ford pripremio mnoge za život

Ledeni zid namijenjen sprječavanju iscurivanja radioaktivne vode iz Fukushime ne zamrzava se dovoljno brzo

Pravi razlog zašto Nikola Tesla nikada nije dobio Nobelovu nagradu?!

Pismo Abrahama Lincolna učitelju svoga sina

Stranci pitaju: Mi pomažemo poplavljene, ali šta rade bh. vlasti?

Povratak iz tuđine u tuđinu

Priča o nuklearnom dobu

Priča o Jugotonu, prvoj tvornici ploča u ovom dijelu svijeta

Irina Lovrić: Antologijska presuda! Prvi slučaj presuđenog mobinga i diskriminacije na državnom nivou

Mobing

Meho Džeger, prvi poslije Alekse; Pjesnik prezrenih i odbačenih

Islamska obrtnička zajednica Mostar

Događaji koji su obilježili 2014. godinu

Povodom nedavnog verbalnog napada na Šteficu Galić i Amera Bahtijara u Mostaru

NOVI POČETAK

Zanimljivosti o svemirskim sondama

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Mirisne pare hercegovačke vale

Ekspedicija Zastava 101 - Kragujevac-Kilimandžaro

Događaji koji su obilježili 2015. godinu

O prodaji knjige “Mostar - vječni grad” + njen sadržaj

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 1. dio

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 2. dio

Moj prvi televizijski intervju

SVE MOJE KRATKE PRIČE NA OVOM BLOGU

MOJA E-MAIL ADRESA
mostar4ever@sbcglobal.net







ONI KOJE ČITAM...NEKE REDOVNIJE...A, NEKE OBAVEZNO

BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETIOCA
115179

Powered by Blogger.ba