By MosHer

Dobrodošli na moj blog! Ovdje možete pročitati razne priče i tekstove. Ne zamjerite što ne pišem baš redovno, ali se nadam da ćete, ipak, biti zadovoljni sa onim što pročitate. HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

31.07.2009.

Prva ljubav - 2. dio

            Sljedećih dana je nastavila da ide na predavanja u onu istu zgradu ispred koje je ona nepoznata žena pokušala ubiti. Tih prvih dana je osjećala poseban strah i bila je krajnje oprezna, posebno pri svakom izlasku na ulicu. Primijetila je da tih dana osjeća sve prisutniju i sve veću nervozu, dok je, istovremeno, počela sve manje da spava, provodeći besane noći u dugim i dubokim razmišljanjima i brigama. Kako su dani prolazili bez novih prijetećih poruka i bez novih pokušaja ubitačnih napada, tako se i ona počela više opuštati. Strah i nervoza su počeli jenjavati. Osjećala je kao da se sve u njoj, i oko nje, ponovo normalizuje.

            Jasnu, svih ovih dana, nije nikako vidjela ni srela, a prije svega ovoga joj je izgledalo kao da se svakodnevno susreću i viđaju. Pomišljala je da Jasna, vjerovatno, planski nastoji da izbjegne bilo kakav susret s njom. Tih dana Mia je sumnjala u sve i svakoga, a imala je, itekako, opravdane razloge za svu svoju sumnju. Mnogo je razmišljala i o Denisu, pokušavajući odgonetnuti, još uvijek, zašto se u završnoj godini njihovog zajedničkog školovanja promijenio tako naglo u posve drugu osobu koju nikada u životu, do tada, nije poznavala?! Pa, onda, koliko je on upoznat sa svime ovim što joj se trenutno događa i da li je, i koliko je, on sam umiješan u sve ovo?! Da li mu je sportska slava i popularnost toliko udarila u glavu, da ga je promijenila u neku posve nepoznatu i stranu osobu, u nekog monstruma?! Imala je samo sve sama pitanja, bez ijednog jedinog odgovora.

            Dani su prolazili, a novih prijetnji i napada nije bilo. Opuštala se sve više, svakim novim danom. Već je bila počela i pomišljati kako je sve što se dogodilo, možda, ipak samo umislila svojom maštom. Jednog dana, na povratku kući sa predavanja, šetajući uobičajenim putem, izbila je na ulicu koja ima oštri uspon i baš ta ulica joj je bila najnaporniji dio njenog pješačkog puta pri svakom povratku kući. Od dna do vrha, na tu ulicu se, otprilike na samoj njenoj sredini, priključivala po jedna mala uličica sa svake strane, a te male uličice su, radi njihove tjeskobe, bile ulice pješačkog tipa. Savladavši nekako pola tog uspona, došla je na svega nekoliko metara od ulaza u jednu od tih pokrajnjih uličica i baš tada je iz njenog razmišljanja prenuo režući zvuk automobilskog motora, zvuk automobila kojem se u mjestu dodaje naglo gas pod kočnicom, zvuk automobila koji će svakog trena, pri otpuštanju kočnice, jurnuti neopisivom brzinom ka svom cilju. Podigla je pogled u pravcu tog gromoglasnog zvuka i prestravljeno se ukopala u mjestu. Na vrhu ulice, na sredini ceste, stajao je i urlao onaj isti automobil tamne boje, onaj isti ubitačni automobil s kojim je imala bliski susret ispred univerzitetske zgrade ne baš tako davno.

            Stajala je ukočena od šoka i straha, a svaka sekunda joj je izgledala kao jedna cijela vječnost. Tek tada je primijetila da je cijela ulica pusta, kao u nekom strašnom snu i poželjela je da ovo i jeste samo neki strašni san iz kojeg će se svakog trenutka probuditi. Ali, ovo nije bio san!

            Željela je da vrisne, da doziva nekoga, ali iz grla nije uspjela izbaciti ni najtiši zvuk. Osjećala je kao da joj u posve suhom grlu svom silinom kuca srce, koje joj ne dozvoljava skoro ni da diše. Kroz glavu su joj u sekundi prolazile stotine misli. Pomišljala je da se okrene i trči niz ulicu, ali je automatski odbacila tu pomisao, pošto je znala da bi joj tada automobil bio iza leđa i da bi je pokosio prije nego što bi uspjela da pređe svega pola puta do dna ulice. Odlučila je da se mora dočepati sigurnosti pješačke uličice, koja se sada nalazi na svega nekoliko metara udesno od nje, ali tih nekoliko metara, udesno, ukoso, uzbrdo od nje je, u stvari, nekoliko najdužih metara koje je ikada trebala preći u svom životu. Svega nekoliko metara, svega nekoliko običnih koraka, a na njima sada visi njen cijeli život.

            Uz zaglušni zvuk škripe guma, automobil je u trenu jurnuo ukoso direktno prema njoj. Još uvijek je stajala, od straha ukočena na istom mjestu, a automobil je već bio na trotoaru puste ulice, sve više i više joj se približavajući, smanjujući munjevitom brzinom razdaljinu do nje. Ni sama ne zna kako je, napokon, uspjela pokrenuti svoje olovne noge i napraviti brzi korak prema toj maloj pješačkoj uličici, prema trenutnom spasu, ali je u tom trenutku i automobil krenuo direktno prema ulazu u tu uličicu da je spriječi, da je pokosi na samo jednom koraku od spasa. U trenu je shvatila da neće uspjeti da se na vrijeme domogne te uličice i u zadnji djelić sekunde se bacila na lijevu stranu, obmotavši se u zaštitu oko čvrstog stuba ulične svjetiljke, našavši se tako u ležećem položaju na ulici uz samu ivicu trotoara. Automobil, kojim je očigledno upravljao neki posebno vješt vozač, je samim čudom uspio da, u dlaku, izbjegne ne samo direktni udar u Miu, nego da u takvoj silovitoj brzini proleti kroz taj uski prostor između stuba ulične svjetiljke i zidova zgrada uz sami trotoar ulice, a da pri tom ne udari i ne dodirne bilo šta.

            Dok se pridizala sa ulice, Mia je instiktivno pogledala iza sebe i vidjela kako taj tamni automobil, neopisivom brzinom, zaokreće na sredini ulice i čak joj se učinilo, a možda i nije, da su se točkovi na lijevoj strani izdigli i odlijepili potpuno od ceste i da je automobil u tom momentu vršio nagli zaokret oslanjajući se samo točkovima na vozačevoj strani. U sekundi se taj strašni automobil zaokrenuo i ponovo munjevito krenuo direktno prema njoj. Mia je sada, ni sama ne znajući kako, trčala svom brzinom kojom je mogla prema spasonosnom ulazu u onu malu uličicu, dok joj se onaj zastrašujući automobil toliko brzo približavao da je već pomišljala kako će je, svakog trenutka, pokositi i sa njom se direktno zabiti u sami ugao zgrade na ulazu spasa. Posljednjim atomima snage, gotovo natprirodno, Mia se odbacila i, prosto, uletjela u usku uličicu, osjećajući kako tamni automobil projuriva na svega milimetar iza nje i ovog puta prolazeći kroz isti prostor na trotoaru, istom neopisivom brzinom, a pri tom ne dodirujući ništa.

            Pridigla se sva prašnjava sa, krvavom, zaguljenom kožom na dlanovima, laktovima, nogama, koljenima, sa ranama koje su je pekle, ali bila je živa i u sigurnosti pješačke uličice. Nije čula da se onaj automobil više zaustavljao na velikoj ulici, pošto je vozač sigurno shvatio da je u toj pješačkoj ulici ne može nastaviti proganjati automobilom. Potrčala je prema zaštiti svog bezbjednog doma, koristeći sve moguće sporedne uličice koje je poznavala, a za koje je znala da kroz njih ne može proći nijedan automobil.

            U trku je uletila u kuću, a njeni roditelji su ostali šokirani kada su je ugledali tako prašnjavu, sa krvavim ranama na rukama i nogama, prestrašenu i zadihanu, na samoj granici histeričnosti. Kada su se povratili iz prvog šoka i kada su je nekako, napokon, uspjeli malo umiriti da im ispriča šta joj se dogodilo, zgledali su se u nevjerici i krajnjoj zabrinutosti da je ovako nešto stvarnost, da je moguće da se zaista dešava. Njen otac je u trenu odlučio da će se odmah spremiti i otići na selo. U stvari, to je jedno malo planinsko mjesto gdje oni imaju kućicu koju koriste za neke vikendne, kao i godišnje odmore, pa i uvijek kada osjete potrebu za odmorom i relaksacijom, te je tako pomišljao da će seoska mirnoća, kao i planinski zrak, poslije nekog vremena početi da djeluju smirujuće i opuštajuće na Miu, a ujedno će biti dalje od njihovog primorskog gradića i od pritisaka koji su na nju vršile svakodnevne obaveze.

            Tako su i uradili. Za tren su spremili najpotrebnije i u očevom automobilu se odvezli do tog planinskog sela. Međutim, dani su prolazili, a Mia se nije vidno znatnije smirivala kako su očekivali da će vremenom provedenim daleko od grada. Tih dana je živila u očitom strahu i raznoraznim brigama koje su je morile toliko da je, ponekad, njenim nemoćnim roditeljima izgledalo kao da je sve bliža granici ludila. Pokušavali su na razne načine da je smiruju riječima, da je uvjeravaju kako je sada na sigurnom i daleko od svega, ali sve to im je izgledalo kao da rade uzaludno, jer sve što su joj govorili, činilo im se, da nikako i ne dopire do njenog razuma.

            Kako su dani prolazili, tako su i rane na njenim rukama i nogama zamirivale, pa su joj roditelji, sve upornije, predlagali da, pomalo, počne izlaziti vani u lagane šetnje. Nadali su se da će joj boravak izvan kuće, mirna šetnja i planinski vazduh pomoći da se smiri i opusti. Odlučila je da ih posluša nadajući se da će joj šetnje bar malo pomoći. Ali, svakim danom, njeno stanje se više pogoršavalo, jer kad god bi izašla iz sigurnosti doma i krenula u šetnju imala je osjećaj da je neko konstantno prati, da tiho uhodi svaki njen korak. Svakim danom taj se osjećaj pojačavao da bi, ubrzo, prerastao u njeno poptuno uvjerenje da je neko prati gdje god i kada god krene i da vreba najpovoljniji trenutak da je ubije, da završi započeto u prethodna dva neuspjela pokušaja.

            Pošto se, iz dana u dan, njeno stanje samo više pogoršavalo, njen otac je odlučno rekao da će se vratiti u njihov primorski gradić i da će je odmah odvesti u ordinaciju psihijatra Mirovića koji je, inače, njihov porodični prijatelj, jer vjeruje da joj on može pomoći. Mia je pristala i na to, pošto više ni sama nije bila sigurna šta se događa i da li se sve desilo što se desilo, ili je, možda, većinu toga, ako ne i sve, samo umislila. Nikada neće zaboraviti koliko ju je doktor Mirović iznenadio svime onim što joj je toga dana rekao. Naime, čim je ušla u njegovu ordinaciju odmah joj je rekao da mu ne treba ništa pričati, jer je već čuo za sve što joj se dogodilo, te da je on, u potpunosti, siguran da je sa njenim mentalnim zdravljem sve u najboljem redu. Rekao joj je da se ne treba ništa brinuti i da je on uvjeren da će ona, ubrzo, izaći iz trenutne krize u kojoj se nalazi, a da u tome joj ne može pomoći niko drugi do nje same, jer jedino ona sama može, i mora, prvo nadjačati sav strah koji se u njoj nagomilao u proteklom vremenskom periodu. Savjetovao joj je da ide kući i da se ništa više ne sekira, da se dobro odmori, pa da onda započne sa aktivnim izlascima u društvu svojih najboljih prijateljica i prijatelja, da sa njima konstatno priča o svemu i svačemu, te da će uvidjeti kako će, ubrzo, sve se vratiti u normalno stanje. Na kraju razgovora, još jednom joj je rekao da je on uvjeren da će sve biti u najboljem redu i da se ništa više ne brine.

            Poslije tog razgovora, Mia se već počela osjećati bolje, a ni sama nije mogla objasniti zašto. Odlučila je poslušati svaki savjet koji joj je psihijatar Mirović predložio. Znala je da će treću godinu fakulteta morati obnoviti, jer je već bila propustila mnoga predavanja, a često je pomišljala kako je onima koji su je pokušali ubiti, ili bar pokušali da je zastraše, možda, i bio jedan od ciljeva upravo to da je ometu u školovanju. Srećom, od treće godine fakulteta su joj bila ostala jedino tri ispita za koje se naknadno spremila i uspješno ih položila. Redovno je izlazila u društvu svojih najboljih prijateljica i prijatelja, te je bilo očigledno da je definitivno odlučila da zaboravi Denisa i sve što ju je vezalo za njega. Primijetila je, u kratkom vremenskom periodu, da je osjećaj straha u potpunosti nestao i da više ne osjeća da je bilo ko prati. Osjećala se ponosno jakom.

            Upisala je i četvrtu godinu na fakultetu, te je u roku uspješno i završila. Ubrzo poslije primanja diplome se i zaposlila. Poslije svega, jednog dana je iznenadno zaustavila njena poznanica Jasna sa kojom, inače, od svih onih prijetnji i napada nije kontaktirala i koju je namjerno izbjegavala. Jasna joj je rekla da i dalje redovno razgovara sa Denisom, te da joj on svaki dan govori da zamoli Miu za pomirenje i da bi on želio da se vrati u njihov gradić i da zajedno započnu sve ispočetka, jer mu ona puno nedostaje i istinski se kaje što ju je izgubio, ali se nada da ona još uvijek želi da budu zajedno i da ožive njihovu davnu i veliku ljubav. Mia je odlučno odbila bilo kakvu pomisao na to, ali je Jasna uporno molila i preklinjala da se pomiri sa Denisom i da će joj sa njim biti sigurno najbolje i najljepše. Čak i kada joj je Mia ispričala sve što se desilo, ona ju je ubjeđivala da Denis sigurno nije bio u to umiješan i da sigurno nije o tome ništa ni znao. Koliko god je Jasna bila uporna, Mia je bila još upornija i odlučnija da više nikada u svom životu neće dozvoliti da bilo šta ima sa Denisom. Na kraju, kada je Jasna uvidjela da je Mia zaista odlučna u svojoj namjeri i da neće promijeniti svoje mišljenje, rekla joj je da, ako se ne pomiri sa Denisom, ona više nikada neće progovoriti niti jedne riječi sa njom. Na te riječi, Mia je pogledala direktno u oči i rekla joj je da, ako je tako, onda neka tako i bude, jer Denis za nju ne postoji, niti će ikada više postojati u njenom životu. Nakon toga je samo prošla dalje svojim putem i ne okrenuvši se iza sebe. I, zaista, do danas više nisu progovorile međusobno niti jedne jedine riječi, a svaki put kada se sretnu u prolazu Mia prođe pored nje ponosno uzdignute glave.

            Sada, još uvijek, skoro svakodnevno, provodi dosta vremena šetajući uz obalu, uživajući sama sa svojim voljenim morem, u svakom spektakularnom i očravajućem zalasku sunca. Davno je odlučila da više i ne pokušava odgovoriti na sva pitanja koja su je dugo mučila, a koja su vezana za Denisa i za sve što joj se dogodilo i ko je, i koliko, bio umiješan u sve. Shvatila je da, vjerovatno, nikada neće ni saznati tačne odgovore na ta pitanja. Jedino, u tim smirujućim šetnjama uz more, još uvijek, sama sebi postavlja jedno važno pitanje koje glasi: “Zbog čega ne bismo mogli biti sretni s nekim drugim ljudima?”, a obavezno poslije toga sama sebi i odgovori, uvijek istim odgovorom: “Što da ne, kada bi nam, možda, oni donijeli neku sreću, veću nego što smo imali!”

            Draga Mia, ako mene pitaš, mislim da je tvoj odgovor na to pitanje u potpunosti tačan, jer i sam osjećam to isto, a vjerujem da će ti, sigurno, vjerno i voljeno more, jednog dana, dati taj isti odgovor, jer ono zna sve tajne...
30.07.2009.

Prva ljubav - 1. dio

            Skoro svima nam se, u djetinjstvu ili ranoj mladosti, dogodi ona prva i nezaboravna ljubav. Obično onda kada i ne znamo ni šta je to, u stvari, ljubav. Dogodi nam se kroz djetinjasta igranja i simpatisanja. U skoro svim slučajevima traje veoma kratko i ostaje u prelijepom sjećanju. Ali, takav slučaj se nije dogodio i Mii.

            Mia  je, sada, jedna mlada i predivna gospođica. Rodila se i odrasla u jednom starom i posebno privlačnom primorskom gradiću, gdje toplina podneblja, miris slanog vazduha i tihi šum mora neprestano djeluju krajnje omamljujuće i odmarajuće na ljudsko tijelo i dušu. Miu je priroda izdašno podarila svim vrlinama kakve se mogu samo poželjeti – neprolaznom fizičkom ljepotom, ljupkošću, vitkim stasom, prelijepim crtama lica na kojem neodoljivo privlači, uvijek spreman, blistavi osmijeh ispod, zvjezdano svijetlećih, crnih očiju, lica čarobno uokvirenog dugom, očaravajućom, crnom kosom – nadasve izrazite prirodne inteligencije, istinske skromnosti, nezadrživo privlačne jednostavnosti i, što je najvažnije, ogromnog i neopisivo lijepog srca i duše. Mia je odrastala, kao i većina ostale djece, u bezbrižnim igrama i “velikim istraživanjima i otkrićima” svijeta koji je okružuje, a svaka avantura je obavezno bila praćena i potpirivana, neizostavnom i najčistijom dječijom maštom, krunišući svoje najranije djetinjstvo polaskom u školu. I tada, zapravo, i počinje ova njena neobična i čudna priča.

            Već prvog školskog dana zapazila je jednog posebnog dječaka smeđih očiju i iste boje kose, ni sama neznajući sebi objasniti zašto joj je baš on, pored sviju ostalih, privukao pažnju. Istovremeno je i on posebno zapazio baš nju, prišao joj ispružene ruke i rekao da se zove Denis. Od tog trenutka su postali nerazdvojni drugari, kako u školi i zajedničkom učenju, tako i u bezbrojnim i bezbrižnim satima slobodnog vremena provedenog u dječijim igrama i maštarenjima. Odrastali su tako zajedno, uporedo se obostrano i potajno simpatišući.

            Godine su prolazile i u vrijeme polaska u osmi razred osnovne škole Mia je već izrasla u mladu djevojku upadljive anđeoske ljepote koja je, sve više, nezadrživo privlačila Denisa, takođe izraslog, u stasitog smeđokosog mladića. Pred sami kraj osmog razreda i završetak njihovog osnovnog školovanja, Denis više nije mogao da izdrži i rekao je Mii da više ne želi da budu samo nerazdvojni drugovi, nego da svim srcem želi da njihovo prijateljstvo preraste u jednu, ozbiljnu i iskrenu, romantičnu i ljubavnu vezu. Međutim, Mia je u to vrijeme odbijala i najmanju pomisao na takvo nešto, jer u to vrijeme nije osjećala nikakvu potrebu, kao ni zainteresovanost za bilo kakvu vezu, osim čiste i iskrene prijateljske veze. U tim trenucima ni sama nije znala zašto je imala takva osjećanja prema Denisu, ali će tek puno kasnije, u godinama potpunog sazrijevanja, shvatiti da je to, jednostavno, samo još jedna od posebnih osobenosti njene prirode koja zahtijeva ogromnu količinu vremena da se u nekoga istinski zaljubi i da voli cijelim svojim bićem ali, na žalost, radi te iste osobenosti joj je potrebna još veća količina vremena da u potpunosti preboli kada bude ostavljena od osobe koju tako zavoli.

            Više od dvije godine u srednjoj školi su im protekle bez većih promjena njihove međusobne situacije u odnosu na završetak osnovne škole. I dalje su bili nerazdvojni prijatelji, a Denis je uporno i skoro svakodnevno pokušavao da je privoli na pristanak da ozbiljno promijene status njihove veze, dok je Mia i dalje uporno odbijala bilo kakvu pomisao na to. Mia se, pored neopisive prirodne ljepote, sve više isticala besprijekornom inteligencijom i dobrodušnošću, dok je Denis postajao sve ozbiljniji sportista, uporno i disciplinovano trenirajući i igrajući za podmladak lokalnog košarkaškog kluba gdje se već isticao posebnim talentom da su mnogi u njemu vidili potencijalnog profesionalnog i vrhunskog košarkaša u veoma bliskoj budućnosti.

            Pred kraj treće godine u srednjoj školi, kada se već uveliko rađalo proljeće te godine, Mia je primijetila promjenu u svojim osjećanjima prema Denisu. Shvatila je da se, u stvari, počela istinski zaljubljivati u njega. U sutonu jednog izrazito toplog proljetnog dana šetali su i pričali, kao i bezbroj puta do tada, uz samu obalu mora, dolazeći pješačkom stazom do prelijepog kamenog mostića izgrađenog još u pradavnom rimskom stilu i vremenu. Ispod tog pješačkog mostića se, već vijekovima uporno, lokalni potočić ulijeva u nepregledno morsko prostranstvo, a njih dvoje su baš sa tog mostića uvijek najviše volili da sa posebnim uživanjem posmatraju kako crvena, užarena sunčeva kugla, tamo negdje daleko na pučini, tone i gasi se, odnoseći sa sobom u morske dubine svu svjetlost i toplotu proteklog dana. U istom trenutku kada je užarena kugla u potpunosti bespomoćno potonula, veličanstveno prosipajući čarobnu crvenkasto-modru boju po cijeloj morskoj površini, Mia i Denis su se instiktivno uhvatili za ruke i okrenuli jedno drugom neprestano se gledajući direktno u oči pogledima prepunim ljubavi i želje, dok su se njihove usne nezaustavljivo približavale i stapale u njihov prvi i nezaboravni poljubac.

            Zaboravivši na vrijeme i prostor u kojem su se nalazili, ostali su dugo stopljeni u čvrstom zagrljaju, zatvorenih očiju, ljubeći se nježno i strastveno u isti mah, dok ih je blagi i osvježavajući povjetarac sa pučine neprekidno milovao po tijelu i kosi, povremeno uspijevajući da podigne njenu prelijepu, dugu crnu kosu, na momenat je pretvarajući u očaravajuću lepršavu zastavu. Kada su im se, napokon, razdvojile usne, otvorili su oči i dugo se gledali pogledima prepunim ljubavi, ostavši i dalje u čvrstom zagrljaju na tom prelijepom kamenom mostiću. Došavši nekako do daha, nakon silnog iznenađenja i sreće kojom je tako nenadano odjednom obasut, Denis je uspio, držeći je još uvijek u čvrstom zagrljaju, pitati tiho da li ovo znači da napokon više nisu samo nerazdvojni prijatelji, na što mu je ona, ne govoreći ništa, samo potvrdno klimnula glavom pridružujući uz to najljepši osmijeh koji je on ikada vidio u svom životu. Do dugo u noć su šetali uz obalu zagrljeni, zaljubljeno pričajući i ljubeći se, osjećajući se presretni i bezbrižni, dok je nježna mjesečeva svjetlost izdašno poklanjala cijeloj, glatkoj i mirnoj, morskoj površini svileno-mliječni izgled.

            Nastavili su sa ovim svojim ritualom, skoro svakodnevno, cijelog tog proljeća, ljeta, jeseni, sve do prvih, kišnih, vjetrovitih i hladnih, zimskih dana. Tada su već uveliko bili u završnoj godini srednje škole i baš tih dana njihov međusobni odnos, osjećaji i cijela veza su počeli da se mijenjaju ubrzanim tempom. Denis je postajao sve zauzetiji u košarkaškom klubu, jer je sve više rastao broj klubova sa zvučnim imenima, iz velikih i dalekih gradova od njihovog primorskog gradića, koji su željeli da razgovaraju s njim, da ga posmatraju dok trenira, da ga posmatraju u toku zvaničnih utakmica, da ga po samom završetku srednje škole odvedu u svoj grad da igra za njihov klub, sve češće mu objašnjavajući kolika zarada, popularnost i slava ga uskoro čekaju. Kako je Denis postajao sve zauzetiji svojim košarkaškim obavezama, jednako je postajao sve odsutniji i sve dalji i dalji od Mie i njihove prelijepe veze koju su donedavno imali.

            Mia je počela shvatati i predviđati da njihova ljubav neće moći još dugo izdržati i da će pokleknuti pred iznenadnim, silovitim i nezaustavljivim naletom nekih velikih sila koje su, i neznajući za to, duboko i neraspletivo uplele prste u sudbinu njene i Denisove ljubavi. Ubrzo su se njena predviđanja i strahovi pokazali tačnim. Do kraja te završne školske godine se skoro više nisu ni viđali i postali su kao dva stranca, skoro kao da se nikada nisu ni poznavali. Mia je sve to podnosila teško, ali nije dozvoljavala da iko u njenoj najbližoj okolini ikada to primijeti na njoj. Patila je duboko u sebi, ali se osjećala krajnje bespomoćno i nemoćno da bilo šta može učiniti, da bilo šta može promijeniti. Najteže je podnosila cijelo to proljeće, jer ju je konstantno podsjećalo na ono prošlo, kada se svim svojim bićem, konačno, zaljubila i predala Denisu naivno maštajući kako je to samo početak njihovog zajedničkog i dugog života prepunog uzajamne ljubavi. To proljeće je živila u nekoj, još nikada doživljenoj i najljepšoj bajci, sanjajući kako ljepši život nije ni mogla zamisliti do ovoga koji će provesti vječno pokraj svoje prve ljubavi. Da, to je bilo proljeće snova, proljeće u kojem se počinje ostvarivati neka posebna i neobjašnjiva želja da baš ona bude ta kojoj će se dogoditi da njena prva ljubav bude, zapravo, i njena jedina i vječna ljubav. To je bilo prošlo proljeće, a sada je izgledalo kao da se dogodilo jednu cijelu i daleku vječnost ranije, a ponekad više nije bila ni sigurna da li se to ikako ikada i dogodilo, ili je sve to, možda bio samo neki neobjašnjivi san, jedan od onih koji izgledaju toliko stvarno da se sljedećeg jutra i dana pitamo: da li je to bio samo san?!

            Zadnji dan te završne školske godine je bio posebno bolan za nju. Toga dana Denis je otišao u veliki grad, metropolu neopisivo daleku i stranu od njihovog primorskog gradića, jednu cijelu vječnost daleko od Mie. Otišao je bez ikakvog pozdrava, bez jedne jedine riječi, kao da se nikada u životu nisu ni vidjeli, a ne poznavali. To ju je posebno i neopisivo pogodilo i u godinama koje su uslijedile poslije toga, bezbroj puta je pokušavala da odgonetne šta se to dogodilo Denisu, šta mu je ikada uradila da zasluži nešto tako od njega, šta, šta...  More pitanja za koja nikako nije uspjevala da pronađe odgovora, pitanja koja su konstantno razarala njeno srce, njenu dušu.

            Dani, mjeseci i godine su prolazile, a njega nije ni vidila, niti joj se ikada javio. Bila je to već treća godina njenih studija na fakultetu, ali boli u njenom srcu i duši nisu jenjavali, nisu prolazili. Čak joj je sve češće izgledalo da postaju sve jači, sve nepodnošljiviji, a niti jednog jedinog odgovora, još uvijek, nije pronašla u onom istom i svakodnevnom moru njenih samopitanja. Znala je samo da ga još uvijek toliko voli i želi, iako je uradio sve to što je, do tada, uradio, iako je postupio tako kako je postupio prema njoj, a ni sama nije mogla objasniti zašto ga, poslije svega, i dalje tako voli i zašto još toliko i na takav način osjeća prema njemu. Iako ga je sve češće viđala, samo na novinskim stranicama i televizijskim ekranima, i iako su do nje sve više dopirale priče kako ga viđaju svakodnevno u društvu raznih ljepotica, od foto modela do javno poznatih i nepoznatih ženskih osoba, neobjašnjivo je i dalje osjećala da ga voli i tek tada joj je počelo postajati jasno da je ona jedna od onih osoba kojima treba ogromna količina vremena da se istinski zaljube u nekoga, a da je, tako isto, potrebna možda još veća količina vremena da tu istu osobu prebole.

            U toj trećoj godini studija, sve češće se viđala sa svojom poznanicom, Jasnom, s kojom je osjećala da može otvoreno pričati o svemu što joj se dogodilo, o svemu što je osjećala, o svemu što je bolilo duboko u duši, iako je znala da se Jasna vrlo dobro poznaje sa Denisom i da, još uvijek, održava redovni telefonski kontakt s njim. Jasna je mlada žena, upadljivo plavih očiju, lica uokvirenog pepeljasto-plavom kosom. Nikada se nešto posebno i pretjerano ne dotjeruje, navikla da uživa u svom jednostavnom i prirodnom izgledu, baš isto kao i Mia koja se uvijek osjećala potpuno sigurnom u svojoj prirodnoj ljepoti. Po prirodi Jasna je otvorena, čak pomalo i otresita, ali uvijek iskreno kaže svakom šta misli, pa je zbog toga Mia osjećala da joj može vjerovati i da joj se može povjeravati o svemu što je muči i boli u srcu i duši.

            Jednog od tih dana, u razgovoru sa Jasnom, zamolila ju je, kada sljedeći put bude telefonski razgovarala sa Denisom, da mu prenese da dođe, da ona neodoljivo želi da ga vidi, da želi da ponovo budu ono što su bili prije četiri godine, da ga ona toliko voli da je spremna da ide s njim, ne samo u tu daleku i stranu metropolu, nego i na kraj svijeta ako treba. Jasna je obećala da će mu sve to prenijeti i da će ga, čak i moliti da dođe čim mogne. Sljedećeg dana, Jasna joj je rekla da se prethodne noći čula s Denisom i da mu je sve prenijela, u potpunosti kako joj je i obećala da će prenijeti dan ranije, ali je rekla da on nije ništa odgovorio na sve to i da je ona insistirala da joj kaže šta misli o svemu tome, a on je sve to samo prešutio i nije želio o tome da priča, niti jedne jedine riječi. Mia se, ipak, nadala da mu, možda, treba vremena da o svemu dublje razmisli, te da će se ubrzo javiti, da će se ubrzo vratiti, da će ga ubrzo vidjeti i imati u svom zagrljaju. Dani su prolazili, ali on se nije javljao, a Jasna je uvjeravala da se od one noći još nikako nije čula s njim.

            Međutim, ubrzo, Mia je počela dobijati anonimne prijeteće poruke. Postajalo joj je jasno da je neko, vjerovatno, konstantno prati i zna svaki njen korak, jer je te anonimne prijeteće poruke zaticala na mjestima koja je svakodnevno posjećivala, obično u približno određeno vrijeme. Te poruke su bile identičnog sadržaja i svaka je posebno naglašavala da, ukoliko ne prestane njega zvati i ne prestane pokušavati da ga vrati sebi ovdje gdje on ne želi više ikada da dođe, a posebno da ikada više provede ijedan trenutak s njom, da se ona ubrzo neće lijepo provesti i da neće baš lijepo završiti. Tada se u njoj, ni sama ne znajući zašto, rodio neki posebni inat i prkos, te čim je sljedeći put vidjela Jasnu, odlučno joj je rekla da kaže Denisu kako mu je ona poručila da ga više nikada neće ostaviti na miru i da će doći i u tu daleku metropolu i pronaći ga, čak i tamo, a onda će ga primorati da joj se vrati, bez obzira na sve. Ni sama ne zna kako je i uspjela sve to da kaže Jasni, a prije nego što je Jasna i uspjela od iznenađenja da joj bilo šta rekne, demonstrativno se okrenula i skoro trčeći udaljila od nje.

            Već sljedeći dan, poslije tog njenog susreta sa Jasnom, izgledalo je da su se one prijeteće poruke, koje je dobijala danima ranije, počele sprovoditi u djelo. Samo što je, toga dana, izašla iz zgrade fakulteta i zakoračila na ulicu, niodkud se pojavio tamni automobil, neke sportske tipe, jureći u silovitoj brzini prema njoj. Ni sama ne zna kako, valjda nekim instiktom, u posljednji trenutak je uspjela odskočiti sa ulice nazad na trotoar. Auto je projurilo neopisivom brzinom, toliko blizu nje, da su mu gume očešale ivicu trotoara ostavljajući crni zadimljeni trag. Od tog trenutka se počeo u nju uvlačiti veliki strah i  počela je vjerovati da je sve otišlo predaleko i da neko sada zaista želi da je i ubije. Iako se sve to odigralo neopisivom brzinom, ipak je uspjela da vidi kako je za volanom tog automobila bila neka ženska osoba, crne boje kose i očiju, te da joj je izgledala potpuno nepoznato i bila je uvjerena da nije iz njenog primorskog gradića. Sa najvećim oprezom i što je brže mogla, sva uzbuđena i uplašena, stigla je nekako kući, te svojim roditeljima ispričala cijelu priču od samog početka, pa sve do današnjeg dana. Zbog njenog izgleda i očitog straha, svakako su se zabrinuli, ali nisu željeli da to ona primijeti, nego su je smirivali i uvjeravali da se njoj danas samo učinilo, radi pritiska od tih navodnih anonimnih prijetećih poruka koje je danima ranije dobijala, te da je sve što se danas dogodilo samo slučajnost, a da je njena mašta dočarala, posve neku drugu, nepostojeću sliku. Nekako se uspjela malo smiriti i pokušala je da im vjeruje, iako je duboko u sebi znala da je danas neko, zaista, pokušao ubiti.

 

(Nastavlja se)
17.07.2009.

Slovo humanosti!!!

Preneseno sa karmenmedija.blogger.ba

POMOZIMO!!!

Dragi blogeri! Malo smo poetisali, pričali, svađali se ali sad je vrijeme da pokažemo da smo grupa ljudi koji žele pomoći nemoćnom i nepravdu ispraviti.
Molim vas pročitajte ovaj link i pokušajmo svi zajedno pomoći jednoj majci dvoje maloljetne djece, udovici borca!

http://slovo1.blogger.ba/

By MosHer
<< 07/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
Uvod!, ili "Malo o meni!"

O knjizi "Mostar - vječni grad"

Sadržaj knjige "Mostar - vječni grad"

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 1. dio

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 2. dio

DRAGOM VELEŽU, PRVOJ I VJEČNOJ LJUBAVI

Pravda za Velež

Justice for Velež, Mostar

Slovo humanosti!!!

Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

Deveti novembar – Dan borbe protiv fašizma – Dan kada je srušen Stari most u Mostaru

Naučna istraživanja ljubavnih muka

“Zmijonosac”, novi, 13. horoskopski znak? – “Ne trčite pred rudu!”

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (1.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (2.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (3.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (4.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (5.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (6.)

PREPORUČUJEM: Posjetite RADOVIĆA SOKAK - vrhunski Blog, u vrhunskom izgledu

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (7.)

Antifašizam i renesansa

ANTIFA Mostar: Zaljubljeni u slobodu

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: NA PARTIZANSKOM GROBLJU (Ognjen Pudar)

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: Sretan Vam Dan Zaljubljenog Mostara (Teodor Radović - Tozza)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (8.)

Dragan Markovina: Suton jednog grada

ZA VELEŽ SE NE NAVIJA, ZA VELEŽ SE ŽIVI

Mostalgija moja sveprisutna (1. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (2. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (3. dio)

Hoteli i Restoran “Kriva Ćuprija” Mostar

Dragan Markovina: DOSTOJANSTVO - Drugo ime za VELEŽ

“Ðe ti je Pita” - Anton Draht

SRETAN VAM 8. MART

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (9.)

Mostalgija moja sveprisutna (4. dio)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (10.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (11.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (12.)

Osman Džiho kolumna: U Bosni cunamisti haraju već 20 godina

“CRVENA NOĆ” ZA SJEVERNU AMERIKU 2011.

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (13.)

REA (Ognjen Pudar)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (14.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (15.)

Mostalgija moja sveprisutna (5. dio)

SRETAN NAM TRIDESETI

Crvena noć u Americi: "Rođeni" obnovili veze i evocirali uspomene (Kliker.info)

POMOZIMO: Udruženje "Sunce" Mostar

FOTO GALERIJA: Udruženje „Sunce“ Mostar

"Svi kao Ognjen"

Stari Most nam Šapuće - by Monija Radović

Mostarski Ikari (MOSTARI) - nova Facebook stranica

Mostar Bosnia and Herzegovina-ALL - Facebook stranica

PRIČE DUŠE – Blog Arijane Hinić

E moj tata....... By Monija Rebac Radović

Svijet u 2012. – Smail Špago u Novoj Slobodi

Dva Hrvata haraju Facebookom

70 GODINA OD SMRTI NIKOLE TESLE: Jedan od najvećih naučnika u istoriji čovječanstva

MM - sjećanje

4. Antifa fest u Mostaru, 6. i 7. septembra 2013. godine

Događaji 2013. - Smail Špago u Novoj Slobodi

Na granici sjećanja – Blog

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Kako je Velež dobio drugo ime “Rođeni”

Znanje je moć

Umjesto rođendanske čestitke Nerminu Bisi!

Nermin Bise u raljama intelektualne prostitucije

Ekološki sistem Černobila 28 godina poslije nuklearne katastrofe

Doktor Raymond Rife - zdravlje i zavjere!

Alan Ford pripremio mnoge za život

Ledeni zid namijenjen sprječavanju iscurivanja radioaktivne vode iz Fukushime ne zamrzava se dovoljno brzo

Pravi razlog zašto Nikola Tesla nikada nije dobio Nobelovu nagradu?!

Pismo Abrahama Lincolna učitelju svoga sina

Stranci pitaju: Mi pomažemo poplavljene, ali šta rade bh. vlasti?

Povratak iz tuđine u tuđinu

Priča o nuklearnom dobu

Priča o Jugotonu, prvoj tvornici ploča u ovom dijelu svijeta

Irina Lovrić: Antologijska presuda! Prvi slučaj presuđenog mobinga i diskriminacije na državnom nivou

Mobing

Meho Džeger, prvi poslije Alekse; Pjesnik prezrenih i odbačenih

Islamska obrtnička zajednica Mostar

Događaji koji su obilježili 2014. godinu

Povodom nedavnog verbalnog napada na Šteficu Galić i Amera Bahtijara u Mostaru

NOVI POČETAK

Zanimljivosti o svemirskim sondama

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Mirisne pare hercegovačke vale

Ekspedicija Zastava 101 - Kragujevac-Kilimandžaro

Događaji koji su obilježili 2015. godinu

O prodaji knjige “Mostar - vječni grad” + njen sadržaj

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 1. dio

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 2. dio

Moj prvi televizijski intervju

SVE MOJE KRATKE PRIČE NA OVOM BLOGU

MOJA E-MAIL ADRESA
mostar4ever@sbcglobal.net







ONI KOJE ČITAM...NEKE REDOVNIJE...A, NEKE OBAVEZNO

BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETIOCA
157392

Powered by Blogger.ba