Snovi - 2. dio
Prošla je zima i već je sredina proljeća. Ponovo sam na aerodromu, jedne ranomajske večeri, ali ovaj put sam na aerodromu Lambert u St. Louisu. Dok čekam, opet disanje i otkucaji srca postaju sve brži. Slatko uzbuđenje nezaustavljivo sve više raste. I, onda sam te napokon ugledao kako se probijaš između ljudi i trčiš prema meni. Našli smo se, u trenu, u jednom čvrstom zagrljaju i dugom poljupcu. Opet smo i fizički zajedno! Želim da taj trenutak traje vječno!
Noć je. Ležimo zagrljeni, priljubljeni toplim tijelima jedno uz drugo u mojoj sobi. Ponovo osjećam onaj neopisivi unutrašnji mir i sreću koja me cijelog opija. Želim da taj trenutak traje vječno!
Dan je i vozimo se u mom autu. Vrijeme prelijepo, sunčano i toplo. Kažu da je maj najljepši mjesec u St. Louisu. Lijevom rukom držim volan, a desnom tvoju lijevu ruku. Povremeno uspijevamo u toku vožnje i da se poljubimo. Nevjerovatni osjećaj stvarnosti da si zaista tu kraj mene, u mom autu. Želim da taj trenutak traje vječno!
Dolazimo, poslije kraće vožnje, na mjesto koje se zove Meramec Caverns. Pećine koje su otkrivene uz sami tok rijeke Meramec, rijeke koja na dosta mjesta podsjeća na našu Neretvu. Obilazimo unutrašnjost pećina, zagrljeni i ne osjećajući svježinu unutrašnjosti Zemlje. Želim da taj trenutak traje vječno!
Obilazimo St. Louis. Odlazimo u njegov centar koji zovu Downtown. Na većem smo trgu ispred ogromne fontane, okruženi neboderima, zagrljeni i sretni, zagledani u prizor Archa koji se ukazuje ispred nas, probijajući se između visokih nebodera centra St. Louisa. Želim da taj trenutak traje vječno!
Šetamo po Grant's farmi, gledajući razne divlje životinje koje se tu kreću slobodno. Ulazimo u tor u kojem su mali kozlići i dok im daješ mlijeko iz malih flašica sa cuclom na vrhu, oni nestašno pokušavaju da se penju po nama sisajući sve što na nama pronađu od prstiju na rukama do sveza na tenama. Želim da taj trenutak traje vječno!
Odlazimo u muzej umjetnosti. Zagrljeni, zajedno obilazimo i razgledamo razna umjetnička djela. Na terasi ispred muzeja stojimo dugo zagrljeni i posmatramo predivni
Opet se vozimo u mom autu držeći se za ruke. Ovaj put idemo na jednu dužu vožnju, idemo na Ozarks jezero. Još uvijek ne mogu da vjerujem da je sve stvarnost, da si zaista tu, da me držiš čvrsto za ruku, tu u mom autu, da stvarno dolazimo na Ozarks jezero ispred hotela, Best Westerna u kojem imamo rezervisanu sobu sa pogledom na hotelski bazen, da stvarno stojimo zagrljeni, ljubeći se nježno u toj sobi. Želim da taj trenutak traje vječno!
Na Ozarks jezeru smo u mjestu koje se zove
Plovimo jezerom na brodu koji se zove Tom Sawyer, a koji izgleda kao neki parobrod iz davnih vremena. Plovimo zajedno, sretni, jedući sladoled koji smo kupili na brodu. Želim da taj trenutak traje vječno!
Obilazimo državni park koji se komično zove Ha Ha Tonka. Šetamo pored ostataka nekog dvorca iza čijih zidina dolazimo na jednu posebnu terasu sa koje se pruža zadivljujući pogled na dolinu Ozarks jezera u cijeloj svojoj prirodnoj raskoši. Stojimo na toj terasi dugo u čvrstom zagrljaju, uživajući u svojoj sreći. Želim da taj trenutak traje vječno!
Rani su sati srednjomajske večeri. Dolazimo na večeru, svečano sređeni i obučeni, u restoran Michael's. Dobijamo stol za dvoje odmah uz prozor sa kojeg se razliježe pogled na Ozarks jezero kojeg svjetla obalnih kuća i čamaca i brodova na pučini čine kao da dole ispod nas gledamo u jedno najvedrije noćno nebo. Uz večeru, i poslije, pijuckamo crveno vino i idemo naizmjenično vani da zapalimo po jednu cigaretu. Kad si se vračala prema našem stolu, ustao sam se i namjestio ti stolicu da se možeš udobno namjestiti i sjesti, i dok sam ti tako stajao iza leđa neprimjetno sam stavio lijevu ruku u džep, uspijevajući da otvorim poklopac kutijice koja se nalazila u mom džepu, da bih kleknuo na lijevo koljeno pored tebe istovremeno stavljajući na stol ispred tebe kutijicu sa otvorenim poklopcem, izlažući pred tebe prsten od bijelog zlata sa azurnim kamenom, pridružujući svemu tome svoje riječi: "Hoćeš li se udati za mene?" Poslije prvog iznenađenja koje te naglo zadesilo i tvog potvrdnog klimanja glavom i odgovora, stopili smo se u dugi i čvrsti zagrljaj i poljubac, krunišući tako na neki način našu ljubav i sreću. Želim da taj trenutak traje vječno!
Ponovo smo u našoj hotelskoj sobi. Na velikom bračnom krevetu stopljeni u jedno tijelo dugo, dugo vodimo ljubav, predani u potpunosti toplini, nježnosti i ljubavi naših tijela, srca i duša, predani u potpunosti jedno drugom za vječnost, dosežući istovremeni i zajednički vrhunac. Želim da taj trenutak traje vječno!
Odjednom se nalazim u nekom nevremenu i kao da pored mene tutnji neki ogromni tornado koji je podigao neopisivo gustu prašinu od koje ne vidim ništa ispred, ni oko sebe. Kada napokon počne izgledati da je taj strašni tornado prošao i kada sva prašina nestane, ugledam tebe kako stojiš ispred mene kao da mi počinješ okrećati leđa sa nekim posebnim tužnim izrazom na licu. Kada bolje pogledam vidim kao da stojimo na nekoj raskrsnici i osjećam neku jezu pri prisjećanju kako smo već jednom davno stajali na nekoj raskrsnici na kojoj sam te strpljivo čekao. Automatski želim da krenem prema tebi, ali tada primjećujem da između nas postoji neki stakleni zid, neka barijera koja mi ne dozvoljava da ti priđem, da te dodirnem, da te zagrlim, da te poljubim... Dok nemoćno gledam prema tebi ti mi govoriš kako je sve u redu, a ništa nije u redu, kako moraš sama opet da postaviš sve stvari na svoje mjesto, da shvatim da sve to moraš sama da uradiš prije nego mi se ponovo vratiš... U tom trenutku nemoćno padam na koljena i punim plućima kroz jecaje vapim: "MALENA NE IDI... NE OSTAVLJAJ ME MALENA... NIKO TE NIKADA NEĆE VOLITI KAO ŠTO TE JA VOLIM MALENA... MALENA VRATI SE..."
U tom trenutku se košmarno budim jecajući još uvijek, sve tiše vapim: "Malena ne idi... Ne ostavljaj me Malena... Niko te nikada neće voliti kao što te ja volim Malena... Malena vrati se..." Ležim u tami svoje sobe i kao da čujem, prvo tiho, pa onda sve glasnije i glasnije stihove pjesme: "...Vjeruj u ljubav... Vjeruj u ljubav u dobru i zlu... Vjeruj u ljubav..." U tim trenucima kao da se u meni rađa nova nada u bolju i sretniju budućnost, počinjem primjećivati da i ne ležim u potpunoj tami, da sa mog prozora dopire nježna pepeljasta boja mjesečeve svjetlosti, koja postaje sve jača i jasnija, ohrabrujuća.
I, u tom trenutku polaze tihe i odlučne riječi sa mojih usana, tihe i odlučne kao neka molitva, molitva za tebe, za sebe, za nas: "Ne brini ništa, Malena!... Sve će opet biti u redu i na svom mjestu!... Vidjet ćeš!... Biće opet sve kao nekada!... Mora biti!... Čekat ću te, Malena!... Opet ću te strpljivo čekati, ljubavi moja jedina, jer te volim cijelim svojim srcem i dušom, jer te volim cijelim svojim bićem, jer si ti ljubav mog života, jer si ti žena mog života, jer si ti moja ženica petit..."
