By MosHer

Dobrodošli na moj blog! Ovdje možete pročitati razne priče i tekstove. Ne zamjerite što ne pišem baš redovno, ali se nadam da ćete, ipak, biti zadovoljni sa onim što pročitate. HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

07.12.2008.

Draga Kiše!

            Draga moja prijateljice.... draga i voljena Kiše.... Želim da ovaj post na mom blogu posvetim Tebi i samo Tebi.... znam da Ti zaslužuješ daleko više, bolje i ljepše od ovog posta, ali se nadam da mi nećeš zamjeriti što je, trenutno, ovo nekako jedino što mogu da učinim nadajući se da će Ti bar malo pomoći, bar za jednu trunku olakšati i uljepšati trenutnu situaciju....

            Ovaj post neće biti neka priča koju sam napisao nekada.... Ovaj post će biti jedna posebna priča koju smo zajednički napisali jedno drugom kroz ove posebne postove na forumu (na Mofi Moforaja - Forum mostarske raje ), uključujući, naravno, i linkove za pjesme koje smo stavili jedno drugom na tim našim postovima tamo….

            Još jednom, HVALA ZA SVE!!!!!

 

 

************************************************************************

************************************************************************

************************************************************************

************************************************************************

************************************************************************

 

POST OD: Kiše

 

 

Citat od MosHer:
Sretosmo se sasvim slucajno i iznenadno (ili se to, mozda, samo tako meni ucinilo?!)….
Rece da se Ona zove….



a pocelo je ovako....

 

Poruka od ******, 03-09-2006 09:07

KISE
By ******

****
Sretosmo se sasvim slucajno i iznenadno (ili se to, mozda, samo tako meni ucinilo?!)….
Rece da se Kise zove….

****


Originalno, ovaj tekst je trebao biti tvoj poklon za 8. mart, a ujedno i kao pripomoc brzem potpunom ozdravljenju i oporavku ....





pisano 09-03-2006 12:49

Ponekad ti u inboxu ovog naseg prozora u Svijet osvane predivna poruka.
Mozda ne bi toliko znacila da nije od predivnog covjeka/mladica, da nije nesto napisano posebno za mene, a srcem nekoga drugog, nekoga koga nikada upoznala nisam, bas kao ni on mene ....
I jednostavno.... otvorivsi to ostanes bez rijeci, bez teksta (zar me tako dozivljavaju ljudi?! - neki) .... I ne znas sta da kazes ....

Ovaj prozor u Svijet (forumski) trenutno zatvaram, a sada moj pogled bludi kroz stvarni prozor moje kuce, nekuda daleko kroz njezne pahuljice cistog i nevinog bijelog snijega koje se jutros rasipaju nad nasim gradom. Cudno sretna, a i cudno tuzna ....
Mada je mart kod mene jos ne mirise proljece .... Nema ga jos nad Mostarom ....
Osjetim ga da dolazi kroz Tvoje pismo .... i donosi mi iz tvog sadasnjeg grada miris proljetne kise koju tako volim, miris bar u mislima jedne ukradene ruze, i jedne pjesme koju mi pjevusis .... da cujem je! .... i da more je, i ne samo zivot vec i mi s njim ....

Mozda nikada nisi shvatio, mada si mi u pismu napisao da ti prilikom naseg (za sada zamisljenog upoznavanja) rekoh svoj potpis: «Citav moj zivot je jamstvo bio da cu te sresti izmedju ljudi ....». Da on se oduvijek i odnosio ne na samo jednu osobu – vec na vise ljudi. Odnosio se i odnosi na ljude poput Tebe, koji ne htijuci (sasvim slucajno i iznenadno ....) dotaknu moje srce duboko, najdublje, da bi zuvijek ostali urezani u istom i bili mi prijatelji ....

Hvala!
.... i sretnemo se opet na uglovima nekih simbolicnih ulica .... a prepoznati ces me i prepoznati cu te po mirisu behara i proljtne kise, po jednoj ukradenoj ruzi koju mi nosis, napisanim stihovima i .... i cudnoj boji nasih srca, u kojima se preljeva i najskrivenija boja ovog naseg najljepseg grada na svijetu ....


.... Kad bi zivot bio san
Sanjala bi na mom ramenu
Da si kamen jedan dan
Ja bih bio mac u kamenu ....

****
.... Kad bi zivot bio brod
Ti bi bila vjetar povoljan
Da sam s tobom jedan tren
I taj tren bi bio dovoljan ....

************************************************************


P.S. decembar je dvije i pol godine poslije....
Puno toga se desilo u medjuvremenu i u tvom i u mom zivotu/ima.... Nekako mi se cini puno losijih, nego boljih stvari - ali je valjda to sastavni dio zivota?! i sto bih ja rekla: "sve nam to ide u radni staz...."
I ma koliko god daleko jedno od drugog bili, ipak smo se i opet ponekad sudarali (i sudaramo) u ovim nasim virtualnim svjetovima i "prozorima u Svijet".... i bili jedno uz drugo, ako nista u mislima....

Znam da si uz mene i sada u ovom hladnom, tmururnom i kisnom - jos jednom, mostarskom decembru. Znam da su moje suze i tvoje suze, i znam da si uz mene....

Zato ti i opet hvala na svemu prijatelju moj....
Kise

 

Zivot je more

  

 

************************************************************************

************************************************************************

************************************************************************

************************************************************************

************************************************************************

 

POST OD: MosHer

Draga Kise.... ne postoje rijeci koje bi uopste i mogle da samo zapocnu opisivati koliko mi znaci sve ovo sto si napisala.... naravno, prvi dio Tvog posta poznajem i vec godinama cuvam kao najvecu svetinju od onog dana (9. marta dvije i pol godine ranije) kada si mi sve to (poslije prvog citanja ove price koju sam Ti srcem napisao i srcem poklonio) napisala i poslala, ali drugi dio je novi i za mene.... ne postoje te rijeci, draga moja, kojima bih uopste mogao samo pokusati da Ti prenesem moja osjecanja, emocije u ovim trenucima.... moju zahvalnost i srecu sto postojis, sto si srcem i dusom moja prijateljica s kojom me veze mnogo, mnogo toga jednom neraskidivom, neunistivom, vjecnom vezom....

Umjesto svih tih rijeci koje eto uopste i ne postoje, mislim da je najbolje da sada napokon Tvoju pricu postiram ovdje u njenoj originalnoj verziji (što je već učinjeno na ovom blogu: Kise
), jer i ona i Ti to zasluzujete....

SVIM SRCEM I DUSOM, HVALA TI....

 

My Heart Will Go On

05.12.2008.

Kad se ljubav ubije

            Ne bješe još ni tako davno da sam se osjećao neopisivo sretnim, radosnim, voljenim...  Bio sam skoro ludo i slijepo zaljubljen. Osjećao sam neopisivi unutrašnji mir i prepuno srce i dušu.
            Kako i ne bih?! Malena je u svakom trenutku bila uz mene, u meni...  Izjavljivali smo, neprestano, ogromnu i vječnu ljubav jedno drugom. Ponavljali smo, bezbroj puta, kako ni sami ne možemo da vjerujemo da smo napokon uspjeli da pronađemo jedno drugo, da se baš nama dogodila takva neopisiva sreća i ljubav.
            Sve je bilo kao u nekoj najljepšoj priči, kao u nekom najljepšem snu. Skoro sam bio i zaboravio na opomenu prastare mudre pouke: "Sve što je lijepo, kratko traje!" i, naravno, takav zaborav se mora, prije ili kasnije, uvijek i platiti.
            Neke mračne sile, koje uvijek imaju samo jedan cilj, razaranje i potpuno uništavanje tuđe sreće i ljubavi, počeše nezaustavljivo obavljati svoj posao. U početku primijetih prve promjene u Malenoj. Postajala je sve hladnija, bezosjećajnija, sve odsutnija i odsutnija.
            Reče da se psihički ne osjeća dobro i da joj se sve češće pojavljuju napadi neobjašnjivog straha i depresije, te da je sigurno ta bolest depresije glavni krivac i uzrok za promjenu u njenom ponašanju i osjećajima. Tek poslije mi je postalo jasno da je to bila jedna od onih bolesti koje striktno napadaju ljubav i sve osjećaje prema toj ljubavi, a da sam upravo ja bio taj koji je stajao na putu toj bolesti, te me kao takvog ta bolest morala neutralisati i odstraniti.
            Pokušah se boriti, ali je ubrzo postalo jasno da je sav otpor i borba uzaludna, jer jedan usamljeni borac nema ni mrvicu šanse protiv moćnih mračnih sila. Tu se ništa i ne može učiniti, jer takav je cijeli životni balans, pošto uvijek neko gubi a neko dobija. Pomislih kako su me sustigli vlastiti demoni prošlosti i sjetih se još jedne prastare i mudre pouke kako se jednom sve vraća i sve plaća.
            Ubrzo mi Malena reče kako je njena bolest depresije uzela već toliko maha da joj je napala sve osjećaje i da sada osjeća da sam joj ja već postao ogromni napor i obaveza, te se tako od tada sva ona naša tobožna ljubav svede na dvije do pet minuta telefonskog razgovora svakih sedam, deset, pa čak i četrnaest dana. Dvije do pet minuta rijetkog razgovora koji, već odavno, nema više nikakvog smisla i koji, već odavno, više nikome ništa ne predstavlja, niti ima više ikakvo značenje. Sve je izgubilo smisao.
            Budim se jedno jutro i primijećivam promjenu u samom sebi. Osjetim da je napokon došlo iz grudi u glavu. Gledam fotografiju na kojoj sam u naizgled sretnom zagrljaju sa nekom ženskom osobom. Oboje smo nasmijani i izgledamo neizmjerno sretni zajedno, a ja nikako ne mogu da se sjetim ko je ona i kada sam to s njom bio ovako radostan i zašto. Pronalazim neku knjižicu neobičnog izgleda koja odiše nekim posebnim slatkim mirisom. Listam stranice koje su ispisane nečijim rukopisom, koji takođe ne mogu da prepoznam. Čitam. Priča o nekom malenom patuljku koji je navodno tragao za svojom zaboravljenom zemljom i kako je navodno pronašao tu svoju zaboravljenu zemlju baš u meni. Zatvaram i ostavljam tu čudnu knjižicu i nailazim na papire na kojima su ispisani "Sjeverni vjetrovi" i "Snovi" mojim vlastitim rukopisom, ali nikako ne uspijevam da se sjetim zašto sam i za koga napisao te priče.
            Bože, ima li gore bolesti od zaborava? Kad duša i srce zaborave, a mozak i razum preuzmu svoju prvobitnu funkciju, što se uvijek događa pri grubom osvješćivanju i triježnjenju sa surovim povratkom u realnost i stvarnost.
            Najžalosnije od svega je bolna spoznaja da je od one naše navodno ogromne i vječne ljubavi ostala samo jedna jadna ljuštura neke prazne školjke, kao neki oronuli spomenik kojeg će vrijeme, polako i sigurno, razoriti u prah zaborava.
            Kad se ljubav ubije...

03.12.2008.

Snovi - 2. dio

            Prošla je zima i već je sredina proljeća. Ponovo sam na aerodromu, jedne ranomajske večeri, ali ovaj put sam na aerodromu Lambert u St. Louisu. Dok čekam, opet disanje i otkucaji srca postaju sve brži. Slatko uzbuđenje nezaustavljivo sve više raste. I, onda sam te napokon ugledao kako se probijaš između ljudi i trčiš prema meni. Našli smo se, u trenu, u jednom čvrstom zagrljaju i dugom poljupcu. Opet smo i fizički zajedno! Želim da taj trenutak traje vječno!
            Noć je. Ležimo zagrljeni, priljubljeni toplim tijelima jedno uz drugo u mojoj sobi. Ponovo osjećam onaj neopisivi unutrašnji mir i sreću koja me cijelog opija. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Dan je i vozimo se u mom autu. Vrijeme prelijepo, sunčano i toplo. Kažu da je maj najljepši mjesec u St. Louisu. Lijevom rukom držim volan, a desnom tvoju lijevu ruku. Povremeno uspijevamo u toku vožnje i da se poljubimo. Nevjerovatni osjećaj stvarnosti da si zaista tu kraj mene, u mom autu. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Dolazimo, poslije kraće vožnje, na mjesto koje se zove Meramec Caverns. Pećine koje su otkrivene uz sami tok rijeke Meramec, rijeke koja na dosta mjesta podsjeća na našu Neretvu. Obilazimo unutrašnjost pećina, zagrljeni i ne osjećajući svježinu unutrašnjosti Zemlje. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Obilazimo St. Louis. Odlazimo u njegov centar koji zovu Downtown. Na većem smo trgu ispred ogromne fontane, okruženi neboderima, zagrljeni i sretni, zagledani u prizor Archa koji se ukazuje ispred nas, probijajući se između visokih nebodera centra St. Louisa. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Šetamo po Grant's farmi, gledajući razne divlje životinje koje se tu kreću slobodno. Ulazimo u tor u kojem su mali kozlići i dok im daješ mlijeko iz malih flašica sa cuclom na vrhu, oni nestašno pokušavaju da se penju po nama sisajući sve što na nama pronađu od prstiju na rukama do sveza na tenama. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Odlazimo u muzej umjetnosti. Zagrljeni, zajedno obilazimo i razgledamo razna umjetnička djela. Na terasi ispred muzeja stojimo dugo zagrljeni i posmatramo predivni Forest park, koji se sa svojim jezercima raskošno rasprostro u nizini ispod nas. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Opet se vozimo u mom autu držeći se za ruke. Ovaj put idemo na jednu dužu vožnju, idemo na Ozarks jezero. Još uvijek ne mogu da vjerujem da je sve stvarnost, da si zaista tu, da me držiš čvrsto za ruku, tu u mom autu, da stvarno dolazimo na Ozarks jezero ispred hotela, Best Westerna u kojem imamo rezervisanu sobu sa pogledom na hotelski bazen, da stvarno stojimo zagrljeni, ljubeći se nježno u toj sobi. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Na Ozarks jezeru smo u mjestu koje se zove Osage Beach. Pronalazimo studio u kojem se možemo obući u odjeću iz nekih davnih vremena u kojem će nam napraviti jednu crno-bijelu, požutjelu sliku u nekom davno prošlom vremenskom ambijentu. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Plovimo jezerom na brodu koji se zove Tom Sawyer, a koji izgleda kao neki parobrod iz davnih vremena. Plovimo zajedno, sretni, jedući sladoled koji smo kupili na brodu. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Obilazimo državni park koji se komično zove Ha Ha Tonka. Šetamo pored ostataka nekog dvorca iza čijih zidina dolazimo na jednu posebnu terasu sa koje se pruža zadivljujući pogled na dolinu Ozarks jezera u cijeloj svojoj prirodnoj raskoši. Stojimo na toj terasi  dugo u čvrstom zagrljaju, uživajući u svojoj sreći. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Rani su sati srednjomajske večeri. Dolazimo na večeru, svečano sređeni i obučeni, u restoran Michael's. Dobijamo stol za dvoje odmah uz prozor sa kojeg se razliježe pogled na Ozarks jezero kojeg svjetla obalnih kuća i čamaca i brodova na pučini čine kao da dole ispod nas gledamo u jedno najvedrije noćno nebo. Uz večeru, i poslije, pijuckamo crveno vino i idemo naizmjenično vani da zapalimo po jednu cigaretu. Kad si se vračala prema našem stolu, ustao sam se i namjestio ti stolicu da se možeš udobno namjestiti i sjesti, i dok sam ti tako stajao iza leđa neprimjetno sam stavio lijevu ruku u džep, uspijevajući da otvorim poklopac kutijice koja se nalazila u mom džepu, da bih kleknuo na lijevo koljeno pored tebe istovremeno stavljajući na stol ispred tebe kutijicu sa otvorenim poklopcem, izlažući pred tebe prsten od bijelog zlata sa azurnim kamenom, pridružujući svemu tome svoje riječi: "Hoćeš li se udati za mene?"  Poslije prvog iznenađenja koje te naglo zadesilo i tvog potvrdnog klimanja glavom i odgovora, stopili smo se u dugi i čvrsti zagrljaj i poljubac, krunišući tako na neki način našu ljubav i sreću. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Ponovo smo u našoj hotelskoj sobi. Na velikom bračnom krevetu stopljeni u jedno tijelo dugo, dugo vodimo ljubav, predani u potpunosti toplini, nježnosti i ljubavi naših tijela, srca i duša, predani u potpunosti jedno drugom za vječnost, dosežući istovremeni i zajednički vrhunac. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Odjednom se nalazim u nekom nevremenu i kao da pored mene tutnji neki ogromni tornado koji je podigao neopisivo gustu prašinu od koje ne vidim ništa ispred, ni oko sebe. Kada napokon počne izgledati da je taj strašni tornado prošao i kada sva prašina nestane, ugledam tebe kako stojiš ispred mene kao da mi počinješ okrećati leđa sa nekim posebnim tužnim izrazom na licu. Kada bolje pogledam vidim kao da stojimo na nekoj raskrsnici i osjećam neku jezu pri prisjećanju kako smo već jednom davno stajali na nekoj raskrsnici na kojoj sam te strpljivo čekao. Automatski želim da krenem prema tebi, ali tada primjećujem da između nas postoji neki stakleni zid, neka barijera koja mi ne dozvoljava da ti priđem, da te dodirnem, da te zagrlim, da te poljubim...  Dok nemoćno gledam prema tebi ti mi govoriš kako je sve u redu, a ništa nije u redu, kako moraš sama opet da postaviš sve stvari na svoje mjesto, da shvatim da sve to moraš sama da uradiš prije nego mi se ponovo vratiš...  U tom trenutku nemoćno padam na koljena i punim plućima kroz jecaje vapim: "MALENA NE IDI...  NE OSTAVLJAJ ME MALENA...  NIKO TE NIKADA NEĆE VOLITI KAO ŠTO TE JA VOLIM MALENA...  MALENA VRATI SE..."
            U tom trenutku se košmarno budim jecajući još uvijek, sve tiše vapim: "Malena ne idi...  Ne ostavljaj me Malena...  Niko te nikada neće voliti kao što te ja volim Malena...  Malena vrati se..."  Ležim u tami svoje sobe i kao da čujem, prvo tiho, pa onda sve glasnije i glasnije stihove pjesme: "...Vjeruj u ljubav...  Vjeruj u ljubav u dobru i zlu...  Vjeruj u ljubav..."  U tim trenucima kao da se u meni rađa nova nada u bolju i sretniju budućnost, počinjem primjećivati da i ne ležim u potpunoj tami, da sa mog prozora dopire nježna pepeljasta boja mjesečeve svjetlosti, koja postaje sve jača i jasnija, ohrabrujuća.
            I, u tom trenutku polaze tihe i odlučne riječi sa mojih usana, tihe i odlučne kao neka molitva, molitva za tebe, za sebe, za nas: "Ne brini ništa, Malena!...  Sve će opet biti u redu i na svom mjestu!...  Vidjet ćeš!...  Biće opet sve kao nekada!...  Mora biti!...  Čekat ću te, Malena!...  Opet ću te strpljivo čekati, ljubavi moja jedina, jer te volim cijelim svojim srcem i dušom, jer te volim cijelim svojim bićem, jer si ti ljubav mog života, jer si ti žena mog života, jer si ti moja ženica petit..."

01.12.2008.

Snovi - 1. dio

            Ovo je priča o snovima, čudnim snovima koji me prate već neko vrijeme, koji dolaze pred moje oči i dok spavam i kad sam budan. I, kao što se i u snovima dešava - scene, počinju i završavaju se, smjenjuju se i nadovezuju naglo i bez najave - tako se na isti način scene odvijaju i u ovoj priči. Ovi posebni snovi počinju, odvijaju se i završavaju uvijek potpuno identično.
            Znak njihovog početka je kad se odjednom nađem na izlasku iz aviona. Na aerodromu sam, i to ne na bilo kojem aerodromu! Nalazim se na aerodromu Flesland, na bergen
škom aerodromu, po prvi put u svom životu! Silazim niz neke stepenice dok moje disanje i otkucaji srca postaju sve brži, posebno uzbuđenje svakim trenutkom u meni raste i postaje sve veće i veće da cijelo tijelo iznutra počinje sve više da drhti, treperi...
            Silazeći niz te popločane stepenice, s desne strane mi nailazi neki ogromni stakleni otvor u zidu, kao neki veliki izlog neke gigantske prodavnice. Gledam kroz taj stakleni zid i vidim da je to pogled na glavni ulaz u aerodromsku zgradu, unutrašnji prostor u kojem ljudi ispraćaju i dočekuju one koji putuju zračnim putevima, one koji im nešto drago znače i predstavljaju u životu. I, u tom trenutku, kroz to ogromno staklo smo se istovremeno ugledali! Vidim te u najljepšem svjetlu, u svoj svojoj ljepoti, baš kao što sam te uz pomoć slika već mjesecima i zamišljao da ćeš izgledati kad se napokon tog trenutka sretnemo i vidimo uživo. Dok prilaziš bliže tom staklenom otvoru i mašeš mi, vidim da si i ti jednako uzbuđena kao i ja, i nekako uspijevam sa osmijehom na licu da ti uzvratim pozdrav, mahanjem uzdignute ruke, da ti tako kažem: "Tu sam napokon...  i vidio sam i prepoznao i ja tebe!"
            Nalazim se pored pokretne trake i čekam da se pojave moji koferi, da ih uzmem i napokon krenem prema fizičkom susretu s tobom. Svaki trenutak čekanja kofera izgleda kao cijela vječnost čekanja na naš stvarni, fizički susret.
            Napokon, koferi su stigli i vučem ih iza sebe kroz jedan hodnik, prema vratima iza kojih me nestrpljivo čekaš i priželjkuješ. Guram ta drvena vrata ispred sebe i pred mojim očima se ukazuješ ti. Konačno! Tu smo, stvarno jedno ispred drugog! Automatski ispuštam ručke kofera iz ruka dok istovremeno prilazimo jedno drugom i stapamo se u jedan posebni, najposebniji, čvrsti prvi zagrljaj, praćen posebnim, najposebnijim prvim poljupcem. Želim da taj trenutak traje vječno! Želim da vječno osjetim tvoj čvrsti zagrljaj, tvoju prelijepu nježnost, tvoju najugodniju toplinu, tvoj najslađi miris koji me opija, tvoje najljepše poljupce...  tvoju blizinu...
            U tvom smo toplom i ugodnom stanu. Diskretno, isto posebno toplo i ugodno osvjetljenje obasjava cijeli dnevni boravak i nas u njemu. Sjedimo na sofi pored staklenih balkonskih vrata i prozora. Sjedimo, čvrsto priljubljeni jedno uz drugo, zagrljeni sretno, sa najposebnijim unutrašnjim mirom i smirenosti, dok se kroz stakla balkonskih vrata i prozora razliježe noćni pogled na, kao zvijezde na nebu, treperuća svjetla Bergena jedne najposebnije zimske noći. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Tama je oko nas. Ležimo zagrljeni na krevetu. Dok te objeručke držim čvrsto priljubljenu uz moje tijelo, slušam kako mirno dišeš dok spavaš. Osjetim neopisivu toplinu i nježnost tvog tijela priljubljenog uz moje. Uživam u tvom najslađem mirisu i ljubim te nježno po licu, po ramenu, po ruci pazeći da te ne probudim. Osjetim neopisivi, najposebniji unutrašnji mir kakav još nikada i ni sa kim u životu nisam osjetio. Mir koji mi govori da si ti ta za kojom sam cijeli svoj život po Svijetu tragao, da si ti ljubav mog života, da si ti žena mog života...  Želim da taj trenutak traje vječno!
            Jutro je! Spremamo se za izlazak i šetnju po Bergenu. Kroz stakla balkonskih vrata i prozora ispred nas se ukazuje očaravajući pogled jutarnjeg, zimskog Bergena. Krovovi prekriveni bijelim, snježnim pokrivačem. Centar Bergena dole u dolini ispod nas, okružen brdima neodoljivo podsjeća na Mostar, naš početak, sami početak nas zajedno. Stojimo zagrljeni, gledajući u taj očaravajući prizor pred nama. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Silazimo od Firdagatena niz padinu koju zovemo "Brankovac", jer neodoljivo podsjeća na mostarski Brankovac. Idemo prema Danmarks plassu, odakle nastavljamo zagrljeni i sretni prema samom centru Bergena. Zimsko je jutro, ali ne osjećam hladnoću, nego naprotiv, iznutra sam ispunjen najposebnijom toplinom i srećom. Zagrljeni šetamo ulicama između starih, prastarih zgrada i građevina, izmješani s masom uličnih prolaznika. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Prolazimo preko velikog, glavnog gradskog trga. Ulazimo u veliki tržni centar, veliku robnu kuću. Obilazimo razne prodavnice i zagrljeni dolazimo na vrh gdje je smještena prodavnica kućnih ljubimaca. Ulazimo i idemo direktno na odjel sa akvarijumima u kojima su raznovrsne i egzotične ribice. Kažeš da ćeš mi pokazati šta voliš da radiš uvijek kad dođeš u ovu radnju. Primičeš ruku sa skupljenim prstima jednom akvarijumu iza čijeg stakla se sakupilo jedno cijelo jato malih ribica i naglo raširivaš prste kuckajući u staklo što rezultira u komičnom i naglom razlazu i bijegu svih ribica na sve strane u tom akvarijumu. Kroz smijeh i posebni osmijeh na licu mi govoriš da sigurno još ni na jednom randesu u životu nisam nikada išao u radnju da plašimo ribice. Grlim te i priljubljujem sretno još više uz sebe, odgovarajući da je stvarno istina to što si upravo rekla, prateći odgovor nježnim poljupcima. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Ponovo je noć i opet smo u tvom toplom stanu. Jedemo zajedno večeru koju si nam pripremila. Na stolu je i flaša sa dvije čaše crvenog vina. Povremeno, između zalogaja i gutljaja, se uzmemo za ruke i nježno poljubimo. Osmijeh na tvom licu i najljepši sjaj u tvojim prelijepim zelenim okicama neodoljivo podsjeća na atmosferu scene iz "Sjevernih vjetrova". Želim da taj trenutak traje vječno!
            Vozimo se u udobnim sjedištima autobusa koji nas odvozi prema Sogndalu. Vožnja traje dugo, ali je krajnje udobna, jer si tu kraj mene. Držimo se za ruke i uživam u osjećaju tvoje blizine, topline, nježnosti, tvog najslađeg mirisa. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Spavamo u sobi kuće u Sogndalu koja mi iz nekog razloga izgleda kao da smo u nekoj prijatnoj i udobnoj planinskoj kućici. Ležimo zagrljeni, priljubljeni toplim tijelima sa osjećajem najposebnijeg unutrašnjeg mira i sreće. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Opet smo u autobusu koji nas vraća u Bergen. Kroz prozore nam se ukazuje očaravajući prizor prirode. Autobus prolazi cestom uz samu obalu fjordovskog zaljeva, a sve je okruženo čarobnim izgledom snijegom i ledom okovanih brda i planina. Sjedimo u udobnim sjedištima zagrljeni diveći se čarobnom prizoru prirode. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Nekako smo se iz autobusa našli na brodu. Plovimo prema Stavangeru. Sve je okupano u nekoj posebnoj svjetlosti. Sunce šalje najblistavije zrake koje na neki najposebniji način otkrivaju najljepše plavetnilo neba iznad nas kao i najposebnije plavetnilo mora ispod nas. Tvoja omiljena boja koja nas sa svih strana okružuje dok priljubljeni jedno uz drugo plovimo. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Hodamo zagrljeni u poslijepodnevnim satima ulicama starog Stavangera. Nailazimo na neki park i malo jezerce u njemu gdje dajemo patkama i labudovima komadiće nekog kolača. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Ponovo smo na brodu kojim plovimo nazad za Bergen. Rani su sati zimske večeri i na pučini to daje opet neke posebne čari, različite od dnevne plovidbe, ali opet posebno čarobne. Naravno, svaki trenutak proveden u tvom čvrstom zagrljaju čini sve tako čarobnim uvijek. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Dan je i ponovo šetamo, sretni i zagrljeni, starim ulicama Bergena. Dolazimo do riblje tepe (pijace) i luke gdje pristaju brodovi koji dolaze u Bergen. Hodamo po istorijskom Bryggenu i povremeno zastajemo da bi priljubljeni jedno uz drugo na trenutak uživali gledajući malo u praistoriju Bergena, a malo na more luke i brodove preko puta. Želim da taj trenutak traje vječno!
            Prolazimo pored jedne posebne, stare zgrade na kojoj piše "Meso Bazar". Vozimo se Floibanenom i dolazimo na Floyen. U radnji za suvenire mi kupuješ figuru jednog Trola i jedan simbolični mač. Stojimo zagrljeni nježno se ljubeći na Floyenu dok se duboko ispod nas proteže Bergen i njegova luka, a na uzvisini nasuprotnog brda pronalazimo i posmatramo "Brankovac". Želim da taj trenutak traje vječno!
            Noć je ponovo i opet sjedimo zajedno na sofi u tvom toplom dnevnom boravku. Priljubljeni tijelima gledamo slike tvojih albuma. Nailazimo na slike sa dočeka prošle Nove godine i objašnjavaš mi, pošto smo bili tako fizički daleko da si bila toliko zamišljena i odsutna te posebne noći i da si i u njoj , kao i u mnogim ranije, bila tužna i plakala. Pokušavam probuditi nadu i uvjerenje, kako tebi tako i sebi, da sljedeće Nove godine više neće biti kao te i skoro obećajem i tebi i sebi da će već ova sljedeća biti ta koju čemo prvu dočekati zajedno u zagrljaju i sreći. Ugasili smo svjetla u dnevnom boravku i ostali smo osvjetljeni samo prigušenom plavičastom svjetlošću sa televizijskog ekrana. Spustila si svoju glavu u moje krilo i milujući se ljubili smo se nježno, najnježnije. Želim da taj trenutak traje vječno!

(Nastavlja se)

By MosHer
<< 12/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
Uvod!, ili "Malo o meni!"

O knjizi "Mostar - vječni grad"

Sadržaj knjige "Mostar - vječni grad"

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 1. dio

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 2. dio

DRAGOM VELEŽU, PRVOJ I VJEČNOJ LJUBAVI

Pravda za Velež

Justice for Velež, Mostar

Slovo humanosti!!!

Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

Deveti novembar – Dan borbe protiv fašizma – Dan kada je srušen Stari most u Mostaru

Naučna istraživanja ljubavnih muka

“Zmijonosac”, novi, 13. horoskopski znak? – “Ne trčite pred rudu!”

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (1.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (2.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (3.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (4.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (5.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (6.)

PREPORUČUJEM: Posjetite RADOVIĆA SOKAK - vrhunski Blog, u vrhunskom izgledu

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (7.)

Antifašizam i renesansa

ANTIFA Mostar: Zaljubljeni u slobodu

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: NA PARTIZANSKOM GROBLJU (Ognjen Pudar)

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: Sretan Vam Dan Zaljubljenog Mostara (Teodor Radović - Tozza)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (8.)

Dragan Markovina: Suton jednog grada

ZA VELEŽ SE NE NAVIJA, ZA VELEŽ SE ŽIVI

Mostalgija moja sveprisutna (1. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (2. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (3. dio)

Hoteli i Restoran “Kriva Ćuprija” Mostar

Dragan Markovina: DOSTOJANSTVO - Drugo ime za VELEŽ

“Ðe ti je Pita” - Anton Draht

SRETAN VAM 8. MART

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (9.)

Mostalgija moja sveprisutna (4. dio)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (10.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (11.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (12.)

Osman Džiho kolumna: U Bosni cunamisti haraju već 20 godina

“CRVENA NOĆ” ZA SJEVERNU AMERIKU 2011.

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (13.)

REA (Ognjen Pudar)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (14.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (15.)

Mostalgija moja sveprisutna (5. dio)

SRETAN NAM TRIDESETI

Crvena noć u Americi: "Rođeni" obnovili veze i evocirali uspomene (Kliker.info)

POMOZIMO: Udruženje "Sunce" Mostar

FOTO GALERIJA: Udruženje „Sunce“ Mostar

"Svi kao Ognjen"

Stari Most nam Šapuće - by Monija Radović

Mostarski Ikari (MOSTARI) - nova Facebook stranica

Mostar Bosnia and Herzegovina-ALL - Facebook stranica

PRIČE DUŠE – Blog Arijane Hinić

E moj tata....... By Monija Rebac Radović

Svijet u 2012. – Smail Špago u Novoj Slobodi

Dva Hrvata haraju Facebookom

70 GODINA OD SMRTI NIKOLE TESLE: Jedan od najvećih naučnika u istoriji čovječanstva

MM - sjećanje

4. Antifa fest u Mostaru, 6. i 7. septembra 2013. godine

Događaji 2013. - Smail Špago u Novoj Slobodi

Na granici sjećanja – Blog

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Kako je Velež dobio drugo ime “Rođeni”

Znanje je moć

Umjesto rođendanske čestitke Nerminu Bisi!

Nermin Bise u raljama intelektualne prostitucije

Ekološki sistem Černobila 28 godina poslije nuklearne katastrofe

Doktor Raymond Rife - zdravlje i zavjere!

Alan Ford pripremio mnoge za život

Ledeni zid namijenjen sprječavanju iscurivanja radioaktivne vode iz Fukushime ne zamrzava se dovoljno brzo

Pravi razlog zašto Nikola Tesla nikada nije dobio Nobelovu nagradu?!

Pismo Abrahama Lincolna učitelju svoga sina

Stranci pitaju: Mi pomažemo poplavljene, ali šta rade bh. vlasti?

Povratak iz tuđine u tuđinu

Priča o nuklearnom dobu

Priča o Jugotonu, prvoj tvornici ploča u ovom dijelu svijeta

Irina Lovrić: Antologijska presuda! Prvi slučaj presuđenog mobinga i diskriminacije na državnom nivou

Mobing

Meho Džeger, prvi poslije Alekse; Pjesnik prezrenih i odbačenih

Islamska obrtnička zajednica Mostar

Događaji koji su obilježili 2014. godinu

Povodom nedavnog verbalnog napada na Šteficu Galić i Amera Bahtijara u Mostaru

NOVI POČETAK

Zanimljivosti o svemirskim sondama

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Mirisne pare hercegovačke vale

Ekspedicija Zastava 101 - Kragujevac-Kilimandžaro

Događaji koji su obilježili 2015. godinu

O prodaji knjige “Mostar - vječni grad” + njen sadržaj

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 1. dio

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 2. dio

Moj prvi televizijski intervju

SVE MOJE KRATKE PRIČE NA OVOM BLOGU

MOJA E-MAIL ADRESA
mostar4ever@sbcglobal.net







ONI KOJE ČITAM...NEKE REDOVNIJE...A, NEKE OBAVEZNO

BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETIOCA
163151

Powered by Blogger.ba