By MosHer

            Cijeli spektakl upotpunjavali su precizno sinhronizovani naleti sjevernih vjetrova, koji su ujednačenim ritmom povijali gotovo ogoljele grane uličnih drveća, istovremeno se poigravajući sa nekolicinom preostalih sasušenih listova, upornih i tvrdoglavih u svojoj borbi da istraju i ostanu na matičnim granama. Pri udarima vjetra izgledali su kao neki čudni, nijemi zvončići. Svaki talas vjetra bacao je grupe sitnih kapi na prozor, praveći posebni, tihi zvuk prilikom neizbježnog sudara sa staklom, da bi nedugo iza toga počele lagano da klize prema podnožju prozora ostavljajući iza sebe vodeni trag svoga putovanja i praveći tako jedan umjetnički spektar prozirnih, vertikalnih šara po cijeloj površini stakla.

            Tu predivnu prirodnu simfoniju čudesno je upotpunjavao fijuk koji je u jednakim intervalima najavljivao dolazak novih naleta vjetra.

            U trenutku kada su moje misli lutale po dalekim arktičkim prostranstvima, u uzaludnom pokušaju da pronađu tajanstveni, nepresušni izvor iz kojeg nezadrživo naviru ti čudni sjeverni vjetrovi, u toplu prostoriju, iz koje sam na nekoliko sekunda ranije bio odveden magnetnom moći prirodnog spektakla vani, vratio me tihi i nježni, ženstveni glas, koji se skladno komponovao u zvuke prirodne simfonije što je dopirala s vanjske strane prozora uporno probijajući staklenu granicu. Taj umilni i ljupki glas me obavještavao da je ona spremna da joj se pridružim i pomognem započeti ostvarivanje naših dugogodišnjih nadanja, priželjkivanja, snova…

            Tek tada sam primijetio diskretne zvuke klasične muzike, koji su isplovljavali iz dva, simetrično postavljena, zvučnika i stapali se, sa nevjerovatnim umijećem, u tu čarobnu noć. Lagano sam se okrenuo, ostavljajući iza sebe predivni, primamljujući prizor vrhunskog djela prirode, da bih istog trenutka ostao zadivljen, još ljepšim i primamljujućim prizorom njene sobe u koju sam, kako mi je tada izgledalo, ubačen snagom ruka neke nevidljive sile, upravo tog momenta.

            Zatečen neopisivom ljepotom, stajao sam nepomično nekoliko trenutaka upijajući svaki detalj očaravajućeg prostora koji se ukazao pred mojim očima. Želio sam da u cijelo svoje biće uzidam svaki plamičak svjetlosti, svaku sjenu, svaki zvuk i najtiši šum.

            Sav namještaj: kauči, fotelja i ljupki stolić između, polica sa knjigama, muzička linija sa umijesno raspoređenim zvučnicima, ramovi slika na zidovima, dvije lampe postavljene u nasuprotnim uglovima, kamin i mirisne svijeće pažljivo postavljene na drvenom, ručno izrezbarenom, okviru kaminu, kao i na njegovom ciglanom podnožju i na stoliću nasuprot, boca crvenog vina između dvije, jednako ispunjene kristalne čaše tom opijajućom tamnocrvenom tečnošću; sve je izgledalo tako čarobno okupano nježnom, stidljivom, romantičnom svjetlošću koja je blago isijavala iz sijalica sobnih lampa u dijagonalnim uglovima, stapajući se umiljato sa plamičcima koji su izdisali iz mirisnih svijeća, sudarajući se gotovo neprimijetno sa sjajom koji je izvirao iz rasplamsale, žive vatre u kaminu.

            A, ispred kamina, na mekanom i toplom ćilimu veselih i razigranih boja, stajala je ona, čarobno stopljena i utkana u predivnu sliku, u najljepše remek-djelo umjetnosti koje su moje oči ikada vidjele. Na sebi je imala svečanu, svilenu haljinu, nježnoroze boje bez rukava, koja je isticala njena gola ramena mliječne boje mjesečeve svjetlosti proljećne večeri. Zanesen ljepotom prizora pred sobom, a uz pomoć romantično prigušenog osvjetljenja, učinilo mi se, na trenutak, kao da joj je kosa prekrivena prozirnim svilenim šalom iste nježnoroze boje njene haljine i da ispod ruba te orijentalne marame izronjava nekoliko nestašnih pramenova predivne tamne kose koji padaju na mliječnu kožu njenog visokog čela. Moju nemoć i zatečenost, moje nijemo divljenje tom rajskom prizoru je posmatrala očima punim posebnog sjaja da sam imao osjećaj kao da vidim dvije najljepše, iskričave zvijezde najvedrijeg noćnog neba. Stajala je sa umilnim, nježnim, ljupkim osmijehom na usnama i strpljivo čekala da joj priđem.

            Kad sam, napokon, povratio moć pokreta, lagano sam joj se počeo približavati i izgledalo mi je kao da ne koračam, nego lebdim prema njoj, omamljen i nošen slatkim mirisima tropskog cvijeća koji su se rađali i širili svuda oko nas iz plamena zapaljenih mirisnih svijeća. Stao sam ispred nje i nepomično je posmatrao želeći da svaki taj trenutak nikada ne prođe, da traje vječno. Nesvjesno je ispružila ruke prema mojima i uzeo sam njene dlanove u nježni zagrljaj mojih osjetivši svu nježnost i toplinu njene kože, i tada smo mogli da čujemo sve jače, sve glasnije bubnjeve pri svakom, ubrzanom otkucaju naših srca, kao da su željela da iskoče iz naših grudi i da se stope u zajedničkom, čvrstom zagrljaju.

            Istovremeno smo se, kao po komandi, počeli spuštati koljenima na mekani ćilim ispred kamina, u neki klečećesjedeći položaj, sa njenim dlanovima pohranjenim čvrsto u mojim, ne skidajući pogled jedno s drugog. Na trenutak smo ostali tako, gledajući se sa sve većim uzbuđenjem, koje se odavalo sve bržim otkucajima srca i sve čujnijim disanjem, a onda smo razdvojili samo po jednu ruku i uzeli smo čaše ispunjene opojnom tečnošću, pitkog crvenog vina, pri čijoj boji su njena kosa i oči dolazili do još većeg i ljepšeg izražaja. Kucnuli smo vrhovima čaša, jednu od drugu, a zvonki zvuk kristala se razlijegao i stapao u prelijepoj simfoniji zvukova te nezaboravne noći.

            Ispijali smo polako tu slatku, opijajuću tekućinu, gledajući se neprekidno, direktno u oči, a onda smo poluprazne čaše odložili na njihovo prvobitno mjesto, na podnožje kamina iz kojeg su dopirali zraci topline izmješani posebnim zvukom pucketanja rasplamsale vatre i instiktivno se još više primakli jedno drugom toliko da su naša tijela počela osjećati svu toplinu koju je zračila naša uzavrela krv. Tek tada sam oslobodio dlan njene druge ruke iz zarobljeništva moje ljevice, da bih sa oba dlana pažljivo prelazio, milujući nježne obraze njenog lica, uklanjajući predivne uvojke njene kose koji su zločesto pokušavali da sakriju to prelijepo lice. Moji dlanovi su se zaustavili na svilenoj kosi blago pritiskajući oba uha, omogučavajući da na trenutak uživam, zadivljeno posmatrajući rajsku ljepotu njenog lica čije su zvjezdane oči sada bile zatvorene, a poluispupčene usne spremno očekivale da se sastanu sa mojima.

            I, onda sam nježno spustio svoje usne na njene, koje su se zajedno stopile u jedan strastveno vrući i dugi poljubac da nismo ni primijetili kada smo iz našeg klečećesjedećeg prešli u ležeći položaj, slijepljeni u čvrstom zagrljaju na udobnom, mekanom i toplom ćilimu ispred kamina. U tim trenucima sam osjetio da, zbog ubrzanog rada srca i kolanja moje uzavrele krvi po cijelom organizmu, tonem u neko predivno stanje polusvijesti.

            Sve što sam, još uvijek, mogao čuti je bio bučni šum proticanja moje krvi u ušima i sve zaglušnije otkucaje srca, koji su sve više ličili na dobovanje ratničkih bubnjeva. Kad sam, napokon, nekako uspio dovoljno da se priberem i smognem snage da ponovo otvorim teške kapke mojih očiju, ostao sam zatečen šokantnim iznenađenjem i nevjericom prema vremenu, prostoru i situaciji u kojima sam se, na prosto neobjašnjiv način, odjednom našao.

            U lijevoj ruci sam čvrsto držao metalni štit, dok su prsti desne ruke obgrljavali dršku vjernog mača koji je visio u kožnoj futroli prikačenoj za moj pojas i spremno čekao priljubljen uz bok moje lijeve noge. U trenu sam shvatio da više nisam MosHer, nego niko drugi već slavni Hasting, neustrašivi vikinški vojskovođa s kraja IX vijeka, koji je nezadrživo harao obalama Francuske, Engleske, Španije, Italije i Maroka.

            Ono što nikako nisam uspijevao da shvatim i objasnim je, na koji nevjerovatni način sam iz njene vrele sobe odjednom ubačen, u neko davno prohujalo vrijeme prije čak više od deset stoljeća, na ovu prostranu, hladnu, kišnu i vjetrovitu ledinu, nad koju su se spustili niski, teški oblaci koji su, kao magla, pritiskali tako snažno da je disanje postajalo sve teže. A, na samoj ledini, na razmaku od nekih stotinjak metara, stajale su dvije suprostavljene vojske koje su vršile posljednje pripreme za krvavi ratni boj, što će neizbježno i nezadrživo započeti za svega nekoliko trenutaka, sudeći po sve večoj intenzivnosti tutnja grmljavine ratničkih bubnjeva koja se prodorno razlijegala cijelim prostranstvom poljane, ledeći krv u žilama.

            Hladne, sitne kapi kiše su neprekidno padale nošene ujednačenim naletima sjevernih vjetrova, čiji je svaki novi udar bio pračen čudnom melodijom zvižduka i fijuka, neodoljivo me podsjećajući na nedavni, zadivljujući prizor u kojem sam uživao, posmatrajući ga kroz prozor iz njene tople sobe. Zemlja je postajala sve mekša, konstantno natopljavana neprestanim, laganim zasipanjem kišnim kapima i poljana je svakog trenutka dobijala tamniju, smeđezelenkastu, boju.

(Nastavlja se)