By MosHer

Dobrodošli na moj blog! Ovdje možete pročitati razne priče i tekstove. Ne zamjerite što ne pišem baš redovno, ali se nadam da ćete, ipak, biti zadovoljni sa onim što pročitate. HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

29.11.2008.

Sjeverni vjetrovi - 2. dio

            Osvrnuo sam se oko sebe i primijetio da stojim u sredini prvog reda, na čelu svoje hrabre vikinške vojske koja je brojala, impresivnih tri do četiri stotine neustrašivih ratnika. Stajali smo na posljednjoj granici odbrane cijelokupnog vikinškog teritorija i egzistencije.

            Na suprotnoj strani je stajala daleko mnogobrojnija vojska koja je brojala zastrašujući broj od čak dvije do tri hiljade ratnika, sastavljenih od raznih vojski evropskih carevina i kraljevina koje su odlučile da je došlo vrijeme za konačni obračun sa moćnim i opasnim vikinzima. Tu ujedinjenu carskokraljevsku silu je predvodio neki odvažni vitez, ratničke odjeće rojalno-plave boje, sa plavo-žutim grbom svoje kraljevine, na sjajnom metalnom štitu koji je nosio u lijevoj ruci i sa opasnim, visokokvalitetnim mačem sa zlatnom drškom, u desnoj. Ta spektakularna ratna mašinerija nam se, u zgusnutim redovima, polako po taktu ratnih bubnjeva, nezadrživo približavala, dok je svaki viking spremno i mirno čekao na moj znak, u stvari, čekali su na Hastingov znak, da bi još jednom neustrašivo i vjerno krenuli u slavni ratni pohod sa svojim voljenim vojskovođom.

            U mukloj tišini među vikinzima, sve više se osjećalo ubrzano kolanje uzavrele krvi koja je pumpala i raznosila ogromne količine adrenalina po cijelom tijelu. Kad se odvažni vitez, sa svojom moćnom ratnom silom, približio na nekih pedesetak metara od nas, isukao sam odlučno svoj mac i zaustavio ga u čvrstom, uspravnom položaju visoko iznad glave, što je popratio jedan cijeli metalno-reski hor stotina, istovremeno isukanih i izdignutih vikinških mačeva. Pred tim veličanstvenim i zastrašujućim prizorom izgledalo je, kao da je vitezova spektakularna i nadmoćnija vojna mašinerija, na trenutak sleđeno zastala u pokretu.

            I, onda sam odmjereno, pod oštrim uglom od četrdesetpet stepeni, spustio ruku sa izdignutim mačem i zaurlao prodorni bojni poklič, koji se stopio u gromoglasni poklič stotina grla, nadjačavajući neprekidni zvuk ratnih bubnjeva i fijuk čudesnih sjevernih vjetrova, i u tom momentu, zemlja je počela da se trese od topota stotina pari noga, u našem odlučnom i neustrašivom trku prema neizbježnom i nezadrživom sudaru sa daleko brojnijim i nadmoćnijim carskokraljevskim odabranim ratnicima. Kroz nekoliko trenutaka stopili smo se u jednu ogromnu gužvu ljudskih tijela, iz koje su počeli da se razliježu zvonki metalni zvuci pri svakom zamahu i kontaktu oštrih sječiva mačeva, izmiješani sa bolnim kricima ranjenih, sasječenih, umirućih ratnika na obje strane.

            Zadivljujuće i iznenađujuće nepravedna bitka je još uvijek trajala i ulazila je već u treći sat od njenog početka. Obje strane su pretrpile ogromne gubitke i redovi su se svakog trenutka sve više i više razrijeđivali, posebno vikinški, što je unaprijed bilo i za očekivati, ali svi preostali ratnici su se i dalje odlučno i srčano borili do posljednjeg daha, do posljednje kapi krvi. Na sve strane su ležala razbacana tijela mrtvih i umirućih ratnika, a smrt je, gusta i teška, neumoljivo lebdila nad krvavim bojnim poljem. Neumorne, sitne kapi ledene kiše su i dalje, uz izdašnu pomoć tih veličanstvenih sjevernih vjetrova, neprestano zasipale cijelu poljanu, koja je sada bila preplavljena crvenom bojom stotina litara nemilosrdno prolivene ljudske krvi. Oštri i kiselkasti miris krvi se zagušujuće isparavao nad cijelom poljanom.

            Napokon, poslije skoro puna tri sata iscrpljujuće borbe, umorni i zamazani, blatom i krvlju, našli smo se oči u oči, prsa u prsa, mač na mač, odvažni vitez i ja. S posebnim poštovanjem smo pogledali jedan drugog direktno u oči, a onda smo istovremeno odbacili na zemlju svoje metalne štitove i poveli ravnopravni okršaj na život i smrt. Poslije mnogobrojnih zveketa sudara naših mačeva, u jednom trenutku smo, istovremeno, dobili željenu priliku i brzim, vještim pokretima mačeva smo uspijeli da zbodemo jedan drugoga direktno u grudi. Bez jauka, bez krika, u trenu smo shvatili šta se dogodilo i da smo uspijeli da pobijedimo jedan drugoga i ne pomišljajući da smo obojica, u stvari, poraženi i gubitnici u besmislu rata.

            Još jednom su nam se pogledi sreli sa izrazom onog istog posebnog uzajamnog poštovanja u očima sa početka našeg međusobnog dvoboja i prije nego su se naša tijela stropoštala na zemlju, uspijeli smo s krajnjim naporom da izvučemo sječiva mačeva iz naših grudi. Tek tada sam u svojim grudima osjetio oštar i vruć bol, da bih pri padu na zemlju tu bol počela da zamjenjuje hladnoća potpune tame i tišine u koju sam nezadrživo tonuo.

            Nadljudskim naporom sam smogao posljednje atome snage da još jednom otvorim oči i pokučam vidjeti koliko zastrašujuće izgleda opričano lice te ružne i strašne smrti, ali na moje veliko iznenađenje i oduševljenje, pred mojim očima se ukazalo prelijepo lice žene anđeoske, rajske ljepote koje mi je izgledalo tako poznato, tako umiljato i umirujuće a, ipak, nikako nisam uspijevao da se prisjetim ko je ona i gdje sam je prije vidio. Bila je na najčistijem, najbijelijem konju čija su, gusta i duga, griva i rep se presijavali u raskoši sjaja mliječnobijele boje. Obučena u svečanu ratničku odjeću, držala je koplje u desnoj ruci i shvatio sam da je ona jedna od prelijepih glasnica smrti, koje su u službi vrhovnog Boga Odina dolazile na bojna polja i birale najhrabrije pale vikinge da bi ih odvele Odinu koji ih je primao i svrstavao kao svoje vječne ratnike u redove svoje najmoćnije vječne vojske.

            Ljupko se osmjehivala pružajući ruku da bi mi pomogla da se ustanem sa krvave zemlje i uzjašem iza nje na njenog očaravajućeg snježnobijelog konja i tada sam primijetio da više ne osjećam ni umor, ni hladnoću, ni bol smrtonosne rane na grudima, a i da nisam više zamazan blatom i krvlju, čak je i moja odjeća bila potpuno suha kao da je nijedna, ni najsitnija kap uporne kiše, koja je još uvijek neprestano padala, nije doticala. Tada sam shvatio da ova prelijepa glasnica smrti na veličanstvenom bijelom konju nije bilo koji predivni anđeo smrti, nego najljepša i najmoćnija Brunhilda, vrhovna zapovijednica svih prelijepih glasnica u Odinovoj službi.

            Namjestivši se udobno, na golim bijelim leđima njenog čarobnog konja, osjetio sam neopisivu toplinu i nježnost Brunhildinog tijela, a na znak njene komande taj čarobni konj se vinuo, bez krila, put oblačnog neba. Jašući kroz vazduh, vjetrovi su nježno milovali naša priljubljena tijela.

            Vinuvši se iznad oblaka, prigrlila nas je posebna toplina plavog neba okupana u sunčevoj svjetlosti dok su ispod nas, bijeli oblaci, ostavljali utisak kao da jašemo po najčistijem snježnom pokrivaču. U daljini se već nazirala prelijepa, vitka duga i znao sam da je to Bifrost, odnosno most preko kojeg moramo preći da bi stigli do ulaza u Asgard, veličanstvene prijestolnice bogova u kojoj su zadivljujuće palače i dvori vrhovnog Boga Odina.

            Prejahavši preko Bifrosta stigli smo pred spektakularni ulaz u Asgard, a Heimdall, čuvar Asgarda i svih bogova, ugledavši koja dva konjanika prilaze na prepoznatljivom bijelom konju, s dužnim poštovanjem se naklonio propuštajući nas da uđemo u raskošnu prijestolnicu. Zaustavili smo se i sjahali pred kolosalnim dvorima, za koje sam odmah znao da su Valhalla dvori u kojima se svečano primaju odabrani vikinzi u Odinovu vječnu vojsku.

            Nježno je uzela moju ruku i povela me u čuvenu Valhallu. Od ulaza je vodio dugi mramorno popločani put sve do visokog prijestolja na kojem je sjedio Odin. Sa obje strane ovog puta, impozantni prostor je bio ispunjen najhrabrijim palim ratnicima svih vremena. Čim smo stupili u Valhallu glasne fanfare su najavile naš dolazak, a svi ratnici su se vjerno naklonili čekajući da prođemo između njih na putu do prijestolja.

            Iznenađen i uzbuđen masovnim i neočekivanim odavanjem počasti, kojima sam počašćen već pri samom ulazu u Valhallu, instiktivno sam zastao. Brunhilda je osjetila moju zbunjenost i uzbuđenje, te se istog trena okrenula i prišla mi toliko blizu da su nam se tijela skoro priljubila jedno uz drugo razmjenjujući ogromne količine toplote. Objašnjavala mi je tiho, da samo ja mogu čuti njen predivni, smirujući glas, gledajući me neprestano u oči, pričala je najnježnijim tonom kako sam upravo ja njen posebni izabranik koji je odabran da danas bude proglašen vrhovnim vojskovođom Odinove najmoćnije, vječne vojske, odabran da vodim najhrabrije ratnike svih vremena i da je upravo zbog toga ona lično došla po mene da me, kao svog izabranika, svečano dovede u Valhallu. Dok mi je sve to govorila, zaneseno sam posmatrao nekoliko nestašnih pramenova njene predivne tamne kose koji su padali na nježnu kožu visokog ćela, a njene oči su se čarobno sjajile kao da su me gledale dvije najljepše zvijezde najvedrijeg noćnog neba.

            Tog trenutka mi je sve postalo kristalno jasno i sjetio sam se ko je ona, gdje i kada sam je prije vidio. Osjetivši da sam otkrio sve nepoznanice koje su me mučile, nježno se priljubila još više uz mene, zagrlivši me čvrsto objeručke, stavila je svoje usne na moje, koje su se zajedno stopile u jedan posebni, svilenomeki, dugi poljubac pri kojem se pojavio jači pritisak u mojim grudima, gubeći svijest i padajući na leđa nisam ni osjetio kada sam tresnuo leđima i glavom o tvrdu površinu mramornog poda.

            Kad sam, konačno, uspio da ponovo otvorim snene oči, sa posebnim oduševljenjem sam shvatio da sam opet MosHer i da sam ponovo u njenoj udobnoj i toploj sobi, a ona mirno spava u mom čvrstom zagrljaju, s glavom položenom na moje grudi. Ležali smo na udobnom i mekom ćilimu ispred kamina, prekiveni toplim snježnobijelim pokrivačem koji je štitio toplinu naših zagrljenih tijela.

            Više se nisu čuli tihi zvuci romantične klasične muzike. Na ciglanom podnožju kamina bila je boca sa naše dvije čaše poluispijenog crvenog vina, a u samom kaminu je tihi žar svjedočio o rasplamsaloj vatri jedne nezaboravne noći. Cijela prostorija je bila preplavljena slatkim mirisima ljubavi i tropskog cvijeća.

            Vani je blijedosiva svjetlost najavljivala rađanje novog dana, dok su sitne kapi kiše, još uvijek, neumorno padale, nošene specifičnim fijukom čudnih sjevernih vjetrova.

            Ti čudesni sjeverni vjetrovi su bili jedino objašnjenje na koje sam mogao da pomislim pri razjašnjavanju svih čarobnosti koje su se dogodile minule noći, dok sam sa posebnim osmijehom na usnama uplovljavao u slatke i odmarajuće snove, prigrljavajući čvršće njeno nježno, toplo tijelo.
27.11.2008.

Sjeverni vjetrovi - 1. dio

            Stajao sam kraj prozora i zanesenjačkim, omamljenim pogledom posmatrao čari jedne veličanstvene, prohladne, kišne i vjetrovite, kasnojesenje večeri. Pusta ulica, osvijetljena skrtom svjetloscu koja je dopirala sa nekoliko obližnjih uličnih svjetiljkih, natopljena neprekidnim bombardovanjem sitnih kišnih kapi, presijavala se spektakularno i dobijala neki posebni, čarobni izgled.

            Cijeli spektakl upotpunjavali su precizno sinhronizovani naleti sjevernih vjetrova, koji su ujednačenim ritmom povijali gotovo ogoljele grane uličnih drveća, istovremeno se poigravajući sa nekolicinom preostalih sasušenih listova, upornih i tvrdoglavih u svojoj borbi da istraju i ostanu na matičnim granama. Pri udarima vjetra izgledali su kao neki čudni, nijemi zvončići. Svaki talas vjetra bacao je grupe sitnih kapi na prozor, praveći posebni, tihi zvuk prilikom neizbježnog sudara sa staklom, da bi nedugo iza toga počele lagano da klize prema podnožju prozora ostavljajući iza sebe vodeni trag svoga putovanja i praveći tako jedan umjetnički spektar prozirnih, vertikalnih šara po cijeloj površini stakla.

            Tu predivnu prirodnu simfoniju čudesno je upotpunjavao fijuk koji je u jednakim intervalima najavljivao dolazak novih naleta vjetra.

            U trenutku kada su moje misli lutale po dalekim arktičkim prostranstvima, u uzaludnom pokušaju da pronađu tajanstveni, nepresušni izvor iz kojeg nezadrživo naviru ti čudni sjeverni vjetrovi, u toplu prostoriju, iz koje sam na nekoliko sekunda ranije bio odveden magnetnom moći prirodnog spektakla vani, vratio me tihi i nježni, ženstveni glas, koji se skladno komponovao u zvuke prirodne simfonije što je dopirala s vanjske strane prozora uporno probijajući staklenu granicu. Taj umilni i ljupki glas me obavještavao da je ona spremna da joj se pridružim i pomognem započeti ostvarivanje naših dugogodišnjih nadanja, priželjkivanja, snova…

            Tek tada sam primijetio diskretne zvuke klasične muzike, koji su isplovljavali iz dva, simetrično postavljena, zvučnika i stapali se, sa nevjerovatnim umijećem, u tu čarobnu noć. Lagano sam se okrenuo, ostavljajući iza sebe predivni, primamljujući prizor vrhunskog djela prirode, da bih istog trenutka ostao zadivljen, još ljepšim i primamljujućim prizorom njene sobe u koju sam, kako mi je tada izgledalo, ubačen snagom ruka neke nevidljive sile, upravo tog momenta.

            Zatečen neopisivom ljepotom, stajao sam nepomično nekoliko trenutaka upijajući svaki detalj očaravajućeg prostora koji se ukazao pred mojim očima. Želio sam da u cijelo svoje biće uzidam svaki plamičak svjetlosti, svaku sjenu, svaki zvuk i najtiši šum.

            Sav namještaj: kauči, fotelja i ljupki stolić između, polica sa knjigama, muzička linija sa umijesno raspoređenim zvučnicima, ramovi slika na zidovima, dvije lampe postavljene u nasuprotnim uglovima, kamin i mirisne svijeće pažljivo postavljene na drvenom, ručno izrezbarenom, okviru kaminu, kao i na njegovom ciglanom podnožju i na stoliću nasuprot, boca crvenog vina između dvije, jednako ispunjene kristalne čaše tom opijajućom tamnocrvenom tečnošću; sve je izgledalo tako čarobno okupano nježnom, stidljivom, romantičnom svjetlošću koja je blago isijavala iz sijalica sobnih lampa u dijagonalnim uglovima, stapajući se umiljato sa plamičcima koji su izdisali iz mirisnih svijeća, sudarajući se gotovo neprimijetno sa sjajom koji je izvirao iz rasplamsale, žive vatre u kaminu.

            A, ispred kamina, na mekanom i toplom ćilimu veselih i razigranih boja, stajala je ona, čarobno stopljena i utkana u predivnu sliku, u najljepše remek-djelo umjetnosti koje su moje oči ikada vidjele. Na sebi je imala svečanu, svilenu haljinu, nježnoroze boje bez rukava, koja je isticala njena gola ramena mliječne boje mjesečeve svjetlosti proljećne večeri. Zanesen ljepotom prizora pred sobom, a uz pomoć romantično prigušenog osvjetljenja, učinilo mi se, na trenutak, kao da joj je kosa prekrivena prozirnim svilenim šalom iste nježnoroze boje njene haljine i da ispod ruba te orijentalne marame izronjava nekoliko nestašnih pramenova predivne tamne kose koji padaju na mliječnu kožu njenog visokog čela. Moju nemoć i zatečenost, moje nijemo divljenje tom rajskom prizoru je posmatrala očima punim posebnog sjaja da sam imao osjećaj kao da vidim dvije najljepše, iskričave zvijezde najvedrijeg noćnog neba. Stajala je sa umilnim, nježnim, ljupkim osmijehom na usnama i strpljivo čekala da joj priđem.

            Kad sam, napokon, povratio moć pokreta, lagano sam joj se počeo približavati i izgledalo mi je kao da ne koračam, nego lebdim prema njoj, omamljen i nošen slatkim mirisima tropskog cvijeća koji su se rađali i širili svuda oko nas iz plamena zapaljenih mirisnih svijeća. Stao sam ispred nje i nepomično je posmatrao želeći da svaki taj trenutak nikada ne prođe, da traje vječno. Nesvjesno je ispružila ruke prema mojima i uzeo sam njene dlanove u nježni zagrljaj mojih osjetivši svu nježnost i toplinu njene kože, i tada smo mogli da čujemo sve jače, sve glasnije bubnjeve pri svakom, ubrzanom otkucaju naših srca, kao da su željela da iskoče iz naših grudi i da se stope u zajedničkom, čvrstom zagrljaju.

            Istovremeno smo se, kao po komandi, počeli spuštati koljenima na mekani ćilim ispred kamina, u neki klečećesjedeći položaj, sa njenim dlanovima pohranjenim čvrsto u mojim, ne skidajući pogled jedno s drugog. Na trenutak smo ostali tako, gledajući se sa sve većim uzbuđenjem, koje se odavalo sve bržim otkucajima srca i sve čujnijim disanjem, a onda smo razdvojili samo po jednu ruku i uzeli smo čaše ispunjene opojnom tečnošću, pitkog crvenog vina, pri čijoj boji su njena kosa i oči dolazili do još većeg i ljepšeg izražaja. Kucnuli smo vrhovima čaša, jednu od drugu, a zvonki zvuk kristala se razlijegao i stapao u prelijepoj simfoniji zvukova te nezaboravne noći.

            Ispijali smo polako tu slatku, opijajuću tekućinu, gledajući se neprekidno, direktno u oči, a onda smo poluprazne čaše odložili na njihovo prvobitno mjesto, na podnožje kamina iz kojeg su dopirali zraci topline izmješani posebnim zvukom pucketanja rasplamsale vatre i instiktivno se još više primakli jedno drugom toliko da su naša tijela počela osjećati svu toplinu koju je zračila naša uzavrela krv. Tek tada sam oslobodio dlan njene druge ruke iz zarobljeništva moje ljevice, da bih sa oba dlana pažljivo prelazio, milujući nježne obraze njenog lica, uklanjajući predivne uvojke njene kose koji su zločesto pokušavali da sakriju to prelijepo lice. Moji dlanovi su se zaustavili na svilenoj kosi blago pritiskajući oba uha, omogučavajući da na trenutak uživam, zadivljeno posmatrajući rajsku ljepotu njenog lica čije su zvjezdane oči sada bile zatvorene, a poluispupčene usne spremno očekivale da se sastanu sa mojima.

            I, onda sam nježno spustio svoje usne na njene, koje su se zajedno stopile u jedan strastveno vrući i dugi poljubac da nismo ni primijetili kada smo iz našeg klečećesjedećeg prešli u ležeći položaj, slijepljeni u čvrstom zagrljaju na udobnom, mekanom i toplom ćilimu ispred kamina. U tim trenucima sam osjetio da, zbog ubrzanog rada srca i kolanja moje uzavrele krvi po cijelom organizmu, tonem u neko predivno stanje polusvijesti.

            Sve što sam, još uvijek, mogao čuti je bio bučni šum proticanja moje krvi u ušima i sve zaglušnije otkucaje srca, koji su sve više ličili na dobovanje ratničkih bubnjeva. Kad sam, napokon, nekako uspio dovoljno da se priberem i smognem snage da ponovo otvorim teške kapke mojih očiju, ostao sam zatečen šokantnim iznenađenjem i nevjericom prema vremenu, prostoru i situaciji u kojima sam se, na prosto neobjašnjiv način, odjednom našao.

            U lijevoj ruci sam čvrsto držao metalni štit, dok su prsti desne ruke obgrljavali dršku vjernog mača koji je visio u kožnoj futroli prikačenoj za moj pojas i spremno čekao priljubljen uz bok moje lijeve noge. U trenu sam shvatio da više nisam MosHer, nego niko drugi već slavni Hasting, neustrašivi vikinški vojskovođa s kraja IX vijeka, koji je nezadrživo harao obalama Francuske, Engleske, Španije, Italije i Maroka.

            Ono što nikako nisam uspijevao da shvatim i objasnim je, na koji nevjerovatni način sam iz njene vrele sobe odjednom ubačen, u neko davno prohujalo vrijeme prije čak više od deset stoljeća, na ovu prostranu, hladnu, kišnu i vjetrovitu ledinu, nad koju su se spustili niski, teški oblaci koji su, kao magla, pritiskali tako snažno da je disanje postajalo sve teže. A, na samoj ledini, na razmaku od nekih stotinjak metara, stajale su dvije suprostavljene vojske koje su vršile posljednje pripreme za krvavi ratni boj, što će neizbježno i nezadrživo započeti za svega nekoliko trenutaka, sudeći po sve večoj intenzivnosti tutnja grmljavine ratničkih bubnjeva koja se prodorno razlijegala cijelim prostranstvom poljane, ledeći krv u žilama.

            Hladne, sitne kapi kiše su neprekidno padale nošene ujednačenim naletima sjevernih vjetrova, čiji je svaki novi udar bio pračen čudnom melodijom zvižduka i fijuka, neodoljivo me podsjećajući na nedavni, zadivljujući prizor u kojem sam uživao, posmatrajući ga kroz prozor iz njene tople sobe. Zemlja je postajala sve mekša, konstantno natopljavana neprestanim, laganim zasipanjem kišnim kapima i poljana je svakog trenutka dobijala tamniju, smeđezelenkastu, boju.

(Nastavlja se)

25.11.2008.

Kiše

            Priču koja slijedi napisao sam u martu 2006. godine inspirisan jednom dragom prijateljicom koju sam upravo u to vrijeme upoznao na jednom internet forumu, pa je sve iz ove priče, ustvari, virtualni svijet koji sam ja svojom maštom i inspiracijom opisao kao neki stvarni svijet, grad, ulice...
            Njen "nick" na tom forumu je, nravno, Kiše.
            Da ne dužim dalje, evo te pričice:

 

                                                               KIŠE

            Sretosmo se sasvim slučajno i iznenadno (ili se to, možda, samo tako meni učinilo?!). Što više razmišljam o tom susretu, sve više sam uvjeren da je, vjerovatno, neka viša sila ili ruka sudbine dotakla taj dan, taj trenutak.
            Dan je bio ozaren sunčevom svjetlošću i toplinom. Jedan sasvim tipičan dan za kasnu zimu ili rano proljeće. Bješe to dan sličan svim drugim danima koji ne obećaju ništa posebno, ni iznenađujuće, bar ne sa nekom pompeznom najavom.
            Lijeno sam šetao gradskim ulicama punim mirisa behara i ko zna gdje bi, i koliko daleko, moje misli odlutale, da pogledom ne primjetih upravo nju kako gleda u mom pravcu i kao da baš želi da mi mahne, da se javi, da mi nešto kaže…. Upečatljivo se izdvajala iz mase ljudi oko nje i shvatih, osjetih u trenu da joj moram prići, da joj jednostavno moram nesto reći….
            Taj sudbonosni susret se desi nekako baš na uglu nekih simboličnih ulica. Ulice Prošlosti našeg grada i Ulice Novih glasačkih vremena, upravo pored predivne zgrade Pošte u kojoj se šalju poruke i pisma dragim osobama, pomoću kojih se pobijeđiva i olakšava bol radi razdvojenosti i udaljenosti između dragih osoba.
            Kada sam joj, napokon, prišao, stadoh ispred nje kao ukopan. Pokušavao sam nešto da kažem, ali uzalud; kao da sam u trenutku ostao bez daha, bez snage. Samo sam zadivljujućim pogledom gledao to predivno stvorenje ispred sebe. A, ona sitna, nježna, ljupka…. jednostavno očaravajuća…. sa dugom, tamnom, beharli-mirisnom kosom nježno i pažljivo spuštenom preko ramena, niz leđa. Prizor toliko čudesan i očaravajući da bi i mnogo jačim i snažnijim od slabašnog i osjećajnog MosHera zasigurno zastao, tog posebnog trenutka, dah u grudima, riječ u grlu,…. a o osjećaju trenutne paralize, malaksalosti i gubitka snage po tijelu i u koljenima da i ne spominjem….
            Htjedoh u jednom trenu da joj kažem moje ime, ko sam,…. htjedoh tako željno da u jednom dahu opišem svu njenu čarobnu ljepotu…. Ali, ne uspjeh ni riječi da izustim u svojoj trenutnoj slabosti….  Učini mi se da joj sve to glasno rekoh i još više…. Ona me, ipak, gledala pogledom punim razumijevanja, baš kao da razumije svaku moju neizgovorenu riječ….
            I, ko zna koliko bi trajala moja patnja i borba za povratkom moje moći govora, da ona (shvativši moje muke) ne progovori najnježnijim i najljepšim glasom…. glasom mekšim od najmekše svile…. glasom kojim moj sluh nikada još nije bio tako nježno pomilovan.
            Reče da se Kiše zove.
            Reče još: “Čitav moj život je jamstvo bio da ću te sresti između ljudi….” ….Ne, nije to rekla!!!! To se meni samo učinilo, opijenom njenim milujućim glasom. Ipak, rekla je kako davno nekada, u najranijoj mladosti, na poseban način zavoli ruže, i to ne baš bilo koje ruže, nego samo one koje su ukradene iz neke bašte ili avlije samo radi nje, jer su joj takve nekako najslađe. Prijekoravao sam u tom momentu sam sebe što ne imadoh uza se ni jednu takvu ružu da joj je od srca poklonim. Reče da je uz takve ruže, posebno zavoljela i kišu, da sa posebnim užitkom hoda po istoj….  Još reče da posebno uživa kada čuje zvuke najljepših serenada ispod njene staklene stijene, njenog prozora koji gleda u Svijet….
            Pomislih tada; upitah se, da li je zaista moguće da sam toliko mnogo zaslužio s nečim, pa da mi ovako veličanstvena nagrada bude dodijeljena, da imam toliku čast da sretnem i upoznam ovu predivnu osobu?!....
            Dok tako prebirah svoje misli, primjetih kako me ona posmatra sa dva najljepša smaragda koje ikada vidjeh u životu. Bio je to pogled pun razumijevanja, pažnje, nježnosti, ljubavi….  Nemojte pogrešno shvatiti, jer nije to ona ljubav prepuna scena čvrstih zagrljaja i strastvenih poljubaca. Ne, ovo je ona ljubav koja nema vidljivih scena; ona koja se ne može vidjeti; ona koja se može samo osjetiti; ona koja se stvara iz uzajamnih ljubavi prema nekim posebnim simboličnim stvarima, ljudima, osjećajima, tekstovima, porukama, pismima….  snažna zajednička ljubav prema jednom posebnom gradu i svemu što isti čini….
            Od tog čarobnog trenutka u kojem nas ruka sudbine uputi jedno prema drugom, dolazio sam pod njen prozor koji gleda u Svijet i pjevao joj najljepše serenade; pjevao ne glasom, već srcem, jer je i ona znala da moj glas nikada ne može pjevati bolje od mog ustreptalog srca. Kiše je (nadam se) uživala u svim tim iskrenim pjesmama….
            Jednog dana odlučih da joj poklonim jednu ružu. Naravno, ne bilo koju ružu, nego onu najljepše boje i najumilnijeg mirisa na Svijetu; najposebniju ružu, ukradenu iz Rajske bašte, specijalno samo za nju, jer joj je takva nekako baš i najslađa. Donesoh tu najslađu ružu pod njen prozor koji gleda u Svijet, ali na istom zatekoh samo jednu tužnu poruku koju je napisala i ostavila za mene. Pročitah poruku koja me rastuži do plača i najtužnijih jecaja mog srca, jer reče da se razbolila i da se ne osjeća dobro, te da zato ne može doći na njen prozor koji gleda u Svijet, na kojem uobičajeno uživa u posebnim i sretnim trenucima….  Ne, nije u pitanju nikakva opaka i, ne daj Bože, neizlječiva bolest, ali ipak je dovoljno zabrinjavajuća i rastužujuća za mene, pri samoj pomisli da se ona ikada imalo pati….
            Tužan ostavih najljepšu ružu na njen prozor i gledah sjetno u taj najljepši prozor i najljepšu ružu na istom….  Razmišljah i molih se za nju i za njeno brzo ozdravljenje i oporavak. Začuh u svojim mislima Balaševića kako najtišim glasom pjeva: “Život je more….”  To me još više rastuži i pomislih kako ljudi mogu biti razdvojeni desetinama hiljada kilometara, razdvojeni kontinentima, morima i okeanima, a kako su istovremeno tako blizu mislima, razmišljanjima, osjećajima, srcima i dušama, da je bliže od toga i nemoguće biti….
            Baš u tom trenutku poče i kiša da pada, pa se ponadah da će upravo taj umilni miris kiše sa sobom joj donijeti i najslađi miris one najljepše ruže ostavljene na njenom prozoru koji gleda u Svijet i da će joj to dati dovoljno snage za što brže ozdravljenje i oporavak.
            Hodao sam, zamišljen i tužan, ulicama našeg grada i nadao se da će ona osjetiti moje hodanje po kiši i da će joj možda to donijeti bar malo sjetnog užitka, jer će znati svim svojim bićem da tog dana hodam po kiši i za nju, i za sebe….
            Napisah ovu priču i ostavih je na njenom prozoru u nadi da će, možda, ista doprinjeti njenom brzom ozdravljenju i oporavku.
            Sretosmo se sasvim slučajno i iznenadno (ili se to, možda, samo tako meni učinilo?!)….
            Reče da se Kiše zove….

23.11.2008.

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 2. dio

            Kako je u tursko vrijeme u Mostaru bio uglavnom muslimanski živalj, tako se sa porastom broja stanovnika povećavao i broj muslimanskih bogomolja - džamija. Bilo ih je mnogo i različitih po veličini i ljepoti. Neke nisu odoljele vremenu, a druge su u II svjetskom ratu porušene. Evlija Čelebija navodi da je prva mostarska džamija podignuta prije Starog mosta, već 1473. godine, a 1557. godine, kada je počela izgradnja mosta, Karađozbeg je podigao najljepšu i do danas dobro očuvanu - Karađozbegovu džamiju. Uz džamiju Karađozbeg je izgradio šadrvan i medresu (vjersku školu). Sjeverno od Starog mosta, na trgu, podigao je Sinan džamiju i hamam (kupatilo), ali su oba objekta nestala. Neposredno uz Stari most, na lijevoj obali, podigao je i Ćejvan Ćehaja džamiju interesantnu po izgledu, a na drugoj obali je izgradio Krivu ćupriju, kojom je premostio Neretvinu pritoku Radobolju, a podigao je i hamam. Tako je Mostar već u XVI vijeku imao dva javna kupatila, jedno na lijevoj, drugo na desnoj obali Neretve. Hamame su posjećivale i žene, bez obzira na vjersku pripadnost, i to je bilo skoro jedino mjesto njihova izlaska i kontakta sa svijetom. Vučijakovići su sagradili lijepu džamiju u blizini Starog mosta, dok je poznati hroničar Roznamedžija podigao takođe džamiju blizu spomenute Karađozbegove. Roznamedžija je 60-tih godina XVII vijeka cijevima sproveo vodu iznad Starog mosta i tako je zahvaljujući ovom dobrotvoru Mostar dobio prvi vodovod.

            Sve do 1878. godine Mostar je bio pod turskom vlašću iako su ga Mlečani u više navrata pokušavali osvojiti. Austrougarska okupacija usmjerila je privredni i kulturni razvoj grada prema Evropi. Prvi svjetski rat usporio je i otežao pulsiranje života ovog grada. Još veće rane na licu grada ostavio je Drugi svjetski rat. Mnogi njegovi stanovnici su izgubili život, a mnoge njegove građevine su oštećene i uništene. Među najstarijim očuvanim spomenicima iz turskog perioda je Ćejvan-Ćehajina džamija koja je podignuta 1552. godine, zatim Karađozbegova džamija koja je podignuta 1557. godine i Kriva ćuprija na Radobolji koja je podignuta prije 1558. godine. U pisanim dokumentima, Kriva ćuprija se prvi put spominje u Ćejvan Ćehajinoj zakladnici iz 1558. godine (pa se tako pretpostavlja da je sagrađena prije 1558. godine), dakle, prije Starog mosta. Prema nekim predajama Starom mostu je ovo bio prototip.

            U XVI i XVII vijeku grad je doživio nekoliko teških nesreća. Sredinom XVI vijeka jak zemljotres uzdrmao je grad, a u dva maha je u istom vijeku harala i kuga. Tragedija je ostala sačuvana u pjesmi: “Po Mostaru kuga pomorila, pomorila i mlado i staro” (Erlangenski rukopis). Ipak je najviše ljudskih života pokosila treća po redu, najteža kuga. “30-tih godina XVIII vijeka nemilosrdno je harala odnoseći dnevno i po 300 ljudskih života” (Lašvanin). No, ni elementarne nepogode, ni ratovi, ni epidemije nisu uspjele da “pomore i mlado i staro”, kako je nemoćni i preplašeni narod ostavio trag u pjesmi. Pa ipak, život je tekao svojim tokovima i grad se i dalje materijalno i duhovno razvijao.

            Za privredni razvoj grada u XVI vijeku karakterističan je razvoj zanatstva, po čemu je Mostar u to vrijeme postao prepoznatljiv. Dio Starog grada sa lijeve strane rijeke, uz samu obalu do mosta, i danas se zove Kujundžiluk, po majstorima kujundžijama koji su tu nekada imali svoje radionice. Pored kujundžija treba spomenuti i terzije (krojače), a naročito kožare. I do danas su ostali sačuvani dijelovi Tabhane (kožare), koja se nalazi na desnoj strani iznad samog ušća Radobolje u Neretvu. Tabhaci (kožari) veoma su umješno prerađivali kožu. Imali su naročito dobro organizovanu esnafsku organizaciju. Tabhaci su izgradili i svoju džamiju na jednom rukavcu Radobolje.

            Za privredni razvoj Mostara i cijele Hercegovine u XIX vijeku, svakako najveće zasluge pripadaju Alipaši Rizvanbegoviću, koji je uveo razne privredne reforme. On je nastojao da cijelo stanovništvo što više radi i da se ne dozvoljava da zemlja ostaje neobrađena, što se naročito odnosilo na južnu Hercegovinu. Alipaša poduzima i agrotehničke mjere, kao što je meloracija porječja Trebižata. To je izvršio kulukom, a kasnije kultivirano zemljište dijeli, kao svoje čifluke, onima koji su kulučili i onima s kojima se sporazumio, muslimanima i hrišćanima. On je nastojao da se u proizvodnju uvedu nove kulture i da se intenzivnije radi na njihovoj proizvodnji, a to su bili južno voće, pirinač i masline. Osim toga, Alipaša Rizvanbegović je prvi koji sklapa ugovore, nezavisno od centralne vlasti, sa stranim državljanima za eksploataciju drveta. Na taj način se prvi put strani kapital počinje investirati u privredu Hercegovine. Iako je to bio sami početak i obimom male investicije, ipak to svjedoči o Alipašinom naprednijem shvatanju privređivanja, koje je u cjelini u Hercegovini, bilo na niskom nivou. Njegova vlast u Hercegovini trajala je punih devetnaest godina, a završila se akcijom Latasa 1851. godine. Ovaj period vlasti, od devetnaest godina, Alipaše Rizvanbegovića je sigurno bio jedan od najdužih perioda u kojem je neko bio na dužnosti mutesarifa ili namjesnika (valija) u jednom području.

            Mostar je bio pod turskom vlašću do 1878. godine. Često mu je prijetila opasnost sa juga i zapada od Mlečana, ali se grad uvijek uspijevao odbraniti. Za vrijeme Kandijskog rata (1652. godine) Mlečani su prodrli sa juga i usput sve pokorili, ali su tek na domaku Mostara potučeni. Pobjedu su Mostarci platili skupom cijenom - 400 mrtvih.

            Stojan Janković je napao grad 1687. godine, popalio je neke mahale grada, ali nije uspio da pređe preko Starog mosta. U narodu se spominje da je on sagradio na obroncima Huma jednu kulu, ali to nije istorijski utvrđeno.

            Poznato je slabljenje turske uprave naročito poslije poraza pod Bečom 1683. godine. Bune su sve češće. U Lašvaninovoj hronici spominje se buna 1748. godine kao reakcija na visoke namete. Iako se mostarski hrišćani spominju još sredinom XVII vijeka, sve do XIX vijeka nisu imali svoje bogomolje. Tek 1833. godine pravoslavci su dobili odobrenje za gradnju prve crkve. Tom prilikom je, ustvari, obnovljena jedna stara crkva u Bjelušinama, koja je izgrađena jednim dijelom pod zemljom da ne bi bila vidljiva iz grada. Iako arhitektonski nema veliku vrijednost, ona je bila poznata po nekim ikonama. Nešto kasnije (tačnije rečeno, 1866. godine) i katolici dobijaju svoju bogomolju, uz koju se nalazi i franjevačka biblioteka i arhiv koji sadrži 536 rukopisa (374 na orijentalnim jezicima). S obzirom na opštu političku situaciju, hrišćani dolaze u povoljniji položaj. Tako je sultan Abdul Aziz udovoljio zahtjevu mostarskih pravoslavaca, odredio je mjesto i dao prilog za gradnju nove crkve. Izgradnja je trajala 10 godina, a crkva je završena 1873. godine. Sagrađena na istaknutom mjestu, po veličini i ljepoti predstavlja nejljepši pravoslavni hram u Bosni i Hercegovini.

            Dugi niz godina postojale su samo islamske vjerske škole, a tek u XIX vijeku i pravoslavci otvaraju osnovnu školu koju pohađaju i katolici. Don Frano Miličević otvorio je 1872. godine štampariju u Mostaru, u kojoj su pored vjerskih štampane i svjetovne knjige. Turci su štampali novine “Neretva” na arapskom i maternjem jeziku.

            Takođe je važno spomenuti da su u Mostaru djelovala razna muzička udruženja i kulturno-umjetnička društva kao što su Prosvjeta, Napredak i Merhamet.

            Mostar krase bogomolje četiri konfesije: katoličke, islamske, pravoslavne i jevrejske.

            Do 1878. godine u Mostaru je sagrađeno 37 džamija, tri tekije, dvije pravoslavne i jedna katolička crkva. Sinagoga je sagrađena nešto kasnije po dolasku Jevreja u Mostar.

            Teške ekonomske i socijalne prilike za vrijeme turske vladavine pred kraj XVIII vijeka uslovile su negodovanje i pobune Hercegovaca. Kada su Turci silom pokušali da od seljaka pokupe razne namete, u čemu nisu uspjeli zbog slabe ljetine, primijenili su silu. To je dovelo do pobune naroda, naročito u Nevesinju. U jednom času bili su protjerani predstavnici turske vlasti iz istočne Hercegovine. Ustanak se ubrzo proširio na čitavu Hercegovinu, a imao je odraz i na ostale balkanske krajeve. Pobunu hercegovačkih ustanika podržavala je većina stanovništva Bosne i Hercegovine, a Crna Gora i Srbija objavile su 1876. godine rat Turskoj. Nakon godinu dana sklopljen je mir. Berlinskim kongresom 1878. godine Bosna i Hercegovina su okupirane od strane Austro-ugarske.

            Austro-ugarskom okupacijom 1878. godine Mostar su počeli naseljavati intelektualci iz Austrije, Češke, Mađarske, Hrvatske…  i grad je počeo poprimati evropska obilježja. Izgrađuje se željeznička pruga, koja Mostar povezuje sa svijetom.

            Podiže se Fabrika duhana, Gradsko kupatilo, otvara se Rudnik mrkog uglja i hotel “Neretva”. Otvorene su još tri štamparije, osnivaju se kulturno-umjetnička društva, a izlazilo je 8 raznih novina i 3 književna časopisa. 1896. godine počinje da izlazi čuvena mostarska “Zora”, književni časopis po kojem se Mostar pročuo i postao književni centar. Tako se Mostar brzo razvijao u materijalnom i duhovnom pogledu, sve do početka Prvog svjetskog rata. Taj rat je teškim bremenom pritisnuo grad; kao da su tokovi njegovog života presahli. Njegovi su žitelji gladovali i podnosili sve tegobe dugog rata. No mir nije donio i mnogo bolji život Mostarcima. Produbljuju se jazovi socijalnih razlika među stanovništvom. Povećava se broj siromašnih i obespravljenih. Oni traže puteve do svojih prava, do života koji bi bio dostojniji čovjeka. U periodu između dva rata stvaraju se kulturno-umjetnička društva, osnovana na čisto vjerskoj, odnosno nacionalnoj osnovi. Godine 1926. mostarski radnici formiraju svoje Radničko kulturno-umjetničko društvo “Abrašević”, koje je davalo ton duhovnom životu grada. Ono živi i danas čuvajući tradicije radničkog društva i postiže zapažene uspjehe. Taj period, između dva svjetska rata, nije donio ništa značajnijeg u materijalnom razvoju grada. Uostalom, ostao je još svjež u sjećanju minuli rat, a na pomolu je bio novi.

            Drugi svjetski rat donio je Mostaru veliku materijalnu štetu i ogromne ljudske žrtve. Poznat po svojoj slobodoljubivosti Mostar je požurio u borbu za slobodu. Njegovi stanovnici hrabro su gazili trnovitim putevima do slobode, podnoseći najveće žrtve, gubeći najbolje sinove. Grad im se odužio, ako im se uopšte može odužiti. Oni danas počivaju sakupljeni sa raznih bojišta na Partizanskom groblju - remek-djelu savremene arhitekture, čiji je tvorac Bogdan Bogdanović dobio visoka priznanja za svoje djelo.

            Mostar je u posljeratnoj izgradnji narastao i u širinu i u visinu, a stanovništvo mu se povećalo za više od tri puta. Grad je sačuvao sve značajno iz prošlosti. Novo vrijeme dalo mu je i nova obilježja.

            Grad je preporođen. Industrija, poljoprivreda i trgovina veoma su se razvile i modernizovale. Mostar je bio najveći proizvođač aviona u širem regionu.

            Novi talas iskušenja i patnji preplavio je grad 1992. godine. Najžešći pokušaj ubistva ovog grada završio je 1995. godine. Osakaćen i raspolovljen Mostar se oporavlja, i uprkos dubokim ožiljcima zrači prepoznatljivom toplinom, i pored zadaha smrti nalazi snage da miriše na behar i na novi život.

            Mostar je tokom svoje prošlosti, a posebno u XVI i XVII vijeku dao velik broj znamenitih ljudi i stvaralaca koji su ostali poznati i do našeg vremena.

            Alidede je u tursko vrijeme bio poznat istoričar i filozof, pa pjesnik Hasan-efendija zvani Zijai (Svijetli) i naročito Derviš-paša Bajazidagić, veliki pjesnik, miljenik sultana Murata III. Sačuvana je njegova pjesma ispjevana u slavu Mostara za koji kaže: “On je druga Sirija na svijetu”, a Stari most i njegov luk upoređuje sa dugom: “Pričinja se poput duge šarne”.

            Od pjesnika još valja spomenuti Huseina Čatrnju i Ahmeda Rušdija.

            Čuveni predavač bio je Mustafa Ejubović-šejh Jujo, koji je ostavio za sobom više djela iz oblasti prava, teologije i retorike. Bilo je još manje ili više dobrih pjesnika, po kojima je Mostar tokom vjekova bio poznat. On je bio i ostao grad pjesnika i književnika, da bi u Svetozaru Ćoroviću, Osmanu Đikiću i Aleksi Šantiću dao svoje najveće predstavnike u literaturi. Valja reći da je i u naše vrijeme Mostar kolijevka velikog broja literarnih stvaralaca, tako da su pjesnici postali tradicija ovog grada.

....

21.11.2008.

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 1. dio

            Ima na svijetu mnogo gradova koji su po nečemu čuveni. Savremeni turisti, ti neumorni tragači i poklonici prirodnih ljepota i kulturno-istorijskih znamenitosti otiskuju se svake godine sve dalje u svijet da bi našli ono čega nema u ostalim gradovima, da bi otkrili ljepote i sačuvali ih u uspomeni.

            Mostar je jedan od takvih gradova: po mnogo čemu jedinstven i neponovljiv. U njegovoj se arhitekturi možda više nego drugdje sustižu orijentalni i zapadnjački uticaji, a u novije vrijeme i moderna arhitektura. Posebno obilježje daje mu Stari most preko Neretve i Partizansko spomen-groblje. Kao što Pariz ne bi bio Pariz bez Sene, Lenjingrad bez Neve ili Beč bez Dunava, tako i Mostar ne bi bio ono što jest kad ne bi imao Neretve. Ona dolazi sa sjevera u grad, razdvaja ga izdašnom modrinom i spaja mostovima. Neretva je planinska rijeka, koja ima jedan od najljepših kanjona, pa ima mjesta gdje se obalama visokim 1000 i više metara usjekla između dvije planine: uska, duboka, bistra i raskošne boje - od svjetlozelene do tamnoplave.

            Čak i kada bi prosječnom tragaču za ljepotom bila uskraćena slast gledanja u blistava lica biserja usnulog među kamenim oklopima, površan pogled na plavozelenu nit Neretve bio bi dovoljan da shvati snagu divote s kojom se namjerava uhvatiti u koštac. Svaka radoznalost je ništavna prema ovoj Smaragdnoj krasoti. Rijetki stihovi prežive utapanje u ovom žuboru i malo je kistova čiji se valeri ne postide ovog modrozelenog spektra. Ugodno je biti nasamo s Neretvom.

            Duboko u planinama započinje ova ljepotica put kroz Hercegovinu. Nedaleko od izvora već joj uspijeva da usiječe kanjone duboke i do hiljadu metara. Nešto tiša i sporija, Neretva protiče hercegovačkim poljima približavajući se raskošna i bistra svom cilju - Jadranskom moru.

            Jedan od najljepših sedefnih biljega čeka je na pola puta prema moru: Mostar, najkrupniji biser hercegovačke ogrlice. Neretva je divlja sve do nadomak Mostara, a onda joj tok postaje mirniji, a kamene obale visoke su joj jedva 5-6 metara. U samom gradu opet je kanjonska, a što se više odmiče od Mostara i približava moru, sve je sporija, šira i nižih obala. Pred samim ušćem još je uvijek bistra, sve dok se ne spoji i ne izgubi u plavim prostranstvima Jadranskog mora. Eto, zašto Neretva magnetskom snagom privlači ljudsko oko, zašto je Stari most vječno zanosan u svojoj bjelini i originalnom luku, i čitav grad blještav od one samo njemu svojstvene svjetlosti. Koliko se ta svjetlost nameće čovjeku kao prvi i stalni utisak o Mostaru, svjedoče riječi našeg velikog književnika, nobelovca Ive Andrića: “Po toj svjetlosti ja se najbolje sjećam Mostara”. U Mostaru su se u mnogo čemu sudarili svjetovi i razna vremena. Svako je vrijeme dobilo svoje mjesto i svoj izraz. I mada zvuči paradoksalno, u Mostaru pomirljivo žive te nespojivosti. On je oduvijek privlačio turiste, slikare i pjesnike: jedne da ga se nagledaju, druge da ga ovjekovječe, a treće da ga opjevaju.

            Kad ga turista napušta, ostavlja ga sa željom da ga uskoro opet vidi i vraća mu se. On je svoj i samo sebi sličan, a takvi gradovi ostavljaju na ljude neizbrisiva sjećanja.

            Desna obala grada je prostranija, ravnija i pitomija, pa je i dio grada na toj obali veći. Nad lijevu obalu nadvili su se južni ogranci Prenja i zapadni obronci Veleža i zbog toga je ta obala pritješnjena i strma, ali je vijekovima baš ta strana bila glavnina Mostara. U centru grada, neposredno ispod Starog mosta, u Neretvu uvire Radobolja, njena desna pritoka.

            Mostar se nalazi na 43,21 stepenu sjeverne geografske širine i 17,49 stepeni istočne geografske dužine.

            Mostar ima mediteransku klimu sa dugim i toplim ljetima i blagim zimama u kojem snijeg rijetko zabijeli. Neposredno iznad njega je planina Velež, čiji se vrhovi ponekad bijele i u julu. Živa se rijetko spusti ispod nule. Suhoparni meteorološki podaci o prosječnoj godišnjoj temperaturi i blagoj klimi nedovoljni su za stvaranje prave slike o blagosti klime u ovom gradu.

            Sa ovakvom klimom Mostar skoro da i nema mrtve turističke sezone. Blagotvoran uticaj mora osjeća se čak i nešto sjevernije od Mostara. Tako su stvoreni izvanredni klimatski uslovi za gajenje južnih kultura, po čemu su Mostar a i cijela južna Hercegovina poznati. U Mostaru i okolini zastupljene su gotovo sve vrste južnog voća, a susrećemo i ostalo mediteransko rastinje. Mostar je poznat po beharu i plodovima: zerdelija, trešanja, smokava, prasaka i grožđa. Zahvaljujući podneblju čitava južna Hercegovina poznata je po visokokvalitetnom duhanu i čuvenim vinima: blatinom i žilavkom.

            U pisanim dokumentima Mostar se prvi put spominje 1452. godine. Dubrovčani ga u svojim pismima nazivaju malim naseljem sa dvije kule oko drvenog mosta učvršćenog lancima. Sve do turskog osvajanja 1466. godine Mostar je važio za malo i beznačajno mjesto. U dokumentima iz 1469. godine prvi put se spominje ime grada - Mostar. On je ipak relativno mlad hercegovački grad, ali je uspio da se nametne i opstane, centar materijalne i duhovne kulture šire regije. Da je dolina Neretve, naročito njen donji tok, bila naseljena od davnina, nesumnjivo govore praistorijski tragovi, kojih ima dosta i u neposrednoj blizini Mostara. Ovdje je značajno podsjetiti na Zelenu pećinu, koja je smještena iznad vrela Bune a ispod Stjepangrada (mjesto boravka nekadašnjeg vladara Hercegovine - Stjepana Vukčića Kosače, hercega od Svetoga Save). U Zelenoj pećini su pronađeni dokazi o postojanju života u mlađem kamenom dobu (neolitu).

            Rimska naselja Cim i Vukodol koja se nalaze na desnoj strani rijeke Neretve i danas, kada se Mostar prostorno razvio, predstavljaju periferiju grada. Na desnoj obali Neretve, južno od Mostara, nađeni su u Baćevićima rimski tragovi, a na obali rječice Jasenice nađeni su ostaci starog rimskog naselja (zidine i sarkofazi). Na Mugoši u Ortiješu, u Gnojnicama, Kosoru, Malom Polju i Hodbini pronađeni su mnogi tragovi ilirske i rimske kulture. Najviše i najljepših fragmenata pronađeno je sjeverno od Mostara, na lijevoj obali rijeke. Sa sigurnošću se zna da je u selu Potocima postojala veća rimska naseobina, a tragova iz tog vremena ima i u selima Željuši i Vrapčićima. Na mjestu gdje izvire rijeka Buna (to je zapravo ponornica Zalomka, koja ponire kod Nevesinja) razvila se rimska naseobina Bona, koja je u slavensko doba prerasla u grad Blagaj (latinska riječ bona znači blaga, vjerovatno od blaga klima). On se spominje već iz doba cara Avgusta, prije 2 milenijuma, a dosta kasnije Blagaj će postati najznačajniji grad Hercegovine i sjedište humskih vladara, među njima i najznačajnijeg humskog vojvode, Stjepana Vukčića Kosače, hercega od Svetoga Save, po kojemu će Hercegovina i dobiti današnji naziv. I danas visoko iznad vrela Bune postoje zidine njegovog grada (Stjepangrada). Razvaline grada još odoljevaju zubu vremena i pristupačan je turistima. Važno je spomenuti i Kosorsku ćupriju (preko rijeke Bune), koju su sagradili Rimljani još u trećem vijeku. Bila je remek-djelo iz tog vremena, a posebnu ljepotu i privlačnost davali su joj njeni kameni lukovi. Varvarski su je srušili Nijemci u Drugom svjetskom ratu, pri povlačenju, januara 1945. godine.

            Kad su Turci 3. juna 1466. godine osvojili Blagaj, sasvim je sigurno da je bio osvojen i Mostar, koji je sredinom XV vijeka imao svega 19 kuća. Osnovao ga je Gost Radivoj, jedan od velikaša herceg Stjepana. Još prije turskog osvajanja neki Dubrovčani pišu 1452. godine, da se Vladislav, sin hercega Stjepana, odmetnuo od oca i zauzeo pored Blagaja i dvije kule na mostu preko Neretve. Nema sumnje da se to odnosi na Mostar. U tim kulama bili su nastanjeni mostari, koji su čuvali most i upravo po njima je naselje dobilo ime Mostar, a njegovi žitelji zvali su se Mostari, kako navodi ruski konzul Gilferding.

            Spomenuti most nije Stari most, mada je bio na istom mjestu. Bio je to drveni most, koji je visio na lancima. Taj most nije zadovoljavao potrebe turske vojske, trgovaca, a ni stanovništva. Mostar se poslije Stjepana Vukčića Kosače brzo razvija, a i njegova geografska lokacija je mnogo povoljnija od Blagaja. Blagaj je, naime, desetak kilometara udaljen od Neretve, pored koje su tekle najznačajnije komunikacije. Među objašnjenjima porijekla imena žive dva: Mostar je dobio ime po mostarima, čuvarima mosta, i po dvjema kulama koje je narod zvao mostare.

            Grad je rastao i uskoro postao hercegovački centar. Već 1592. godine Mostar je bio sjedište muftije, 1767. godine postaje sjedište hercegovačkog mitropolita, a od polovine XIX vijeka je i sjedište katoličkog biskupa. Mostar nije imao samo veliki strateški već i trgovaški značaj, on je postao raskršće puteva koji vežu more sa zaleđem, odnosno jug sa sjeverom, pa i spojnica istočnih i zapadnih krajeva. Odatle je i proistekla životna potreba da se gradi veći i sigurniji kameni most. Tako je 1557. godine počela gradnja novog mosta i trajala je devet godina. Most predstavlja remek-djelo neimara Hajrudina, učenika poznatog graditelja Sinana. Na kamenoj ploči mosta ispisana je godina završetka izgradnje - 944. godine ako se računa po Muhamedu, ili 1566. godine po Hristu.

            Nije teško pretpostaviti kakva je bila građevinska sposobnost Hajrudinova koji je u ono vrijeme uspio da izgradi onako veličanstvenu građevinu. Visok i bijel, vitkog luka izgleda kao da je istesan od jednog ogromnog kamena. Širok je oko 4,5 metra, visok oko 20 metara (zavisno od vodostaja Neretve), a njegov luk dug je nešto manje od 30 metara. Kameni blokovi međusobno su povezani željeznim klamfama koje su zalivene olovom. Legenda kaže da njegov graditelj Hajrudin nije imao hrabrosti da prisustvuje skidanju skela kad je most bio završen, već je pobjegao iz Mostara dok je taj posao bio obavljan. Uzbuđen i nestrpljiv graditelj je čekajući glasonošu izdubio rupu u kamenu. Jedinstven po formi i velikoj graditeljevoj vještini Stari most je od prvog dana svoga postojanja bio i ostao nadaleko čuvena i neprevaziđena ljepota grada. Putnici i umjetnici, putopisci i turisti ostaju fascinirani njegovom ljepotom. Ponesen snažnim utiskom što je na njega ostavio Stari most, poznati turski putopisac Evlija Čelebija, koji je 60-tih godina XVII vijeka posjetio Mostar, kaže: “Ja, mali rob i najmanji prošao i obišao sam do sada šesnaest carevina, ali ovako visoke ćuprije ne vidjeh”.

            Koju godinu prije Čelebije Mostar je posjetio i izvjesni Francuz Pule iza koga su ostale riječi da je Stari most veličanstveniji i od čuvenog mosta Rialto u Veneciji. I poslije toliko vijekova ova majstorski i umjetnički izvedena građevina ostavlja neizbrisiv trag u sjećanju svih ljudi koji ga vide. Pjesnici su pjevali o njemu, slikari ga prenosili na svoja platna, a građevinari se i danas dive genijalnom graditelju Hajrudinu. Aldo Raimondi, Rimljanin, čuveni savremeni akvarelista dobio je 1972. godine u Milanu i međunarodnu nagradu za akvarel “Most u Mostaru”.

            Sa obje strane Starog mosta i danas se nalaze kule, kao dva velika, visoka štita. U njima je bila smještena posada od 160 ljudi (po 80 u svakoj, koliko ih svojevremeno prebroja Evlija Čelebija) koji su danonoćno čuvali most. Uz most je nicao grad. Stiješnjen brdima koja ga sa istočne i naročito sa jugozapadne strane pritišću i onemogućavaju da se tu širi, Mostar se morao razvijati na obalama Neretve u pravcu sjever - jug. Grad je i danas takav, izdužen i rascijepljen rijekom Neretvom. S obzirom na veoma važan vojni i trgovački položaj, grad se brzo razvijao i već početkom XVII vijeka predstavlja naselje sa oko 1000 kuća.

(Nastavlja se)

19.11.2008.

Sadržaj knjige "Mostar - vječni grad"

NEKOLIKO RIJEČI OD AUTORA

UVOD

1. MOSTARSKI LISKALUK

            1.)  UVOD U MOSTARSKI LISKALUK - Danilo Marić i Zuko Džumhur

            2.)  MOSTARSKI BEZ MUKE - Džemal Raljević

            3.)  MOSTARSKI BEZ MUKE 2  (ZA NAPREDNE) - Džemal Raljević

            4.)  MOSTARSKI BEZ MUKE 3  (ZA VIŠE OBRAZOVANJE) - Dž. Raljević

            5.)  MOSTARSKI ORIĐINALI - Džemal Raljević

            6.)  MOSTARSKI HOROSKOP - MM-Mostarska Informativna Revija

            7.)  TEST - JESI LI PRAVI MOSTARAC? - MM

            8.)  POPRAVNI TEST - JESI LI PRAVI MOSTARAC? - MM

            9.)  POSEBNI LISKALUCI - MM-Mostarska Informativna Revija

            10.)  PARADA LISKALUKA - Džemal Raljević

            11.)  LISKALUCIMA NIKAD KRAJA - MM-Mostarska Informativna Revija

            12.)  LISKALUK - VEDRA NOTA MOSTARSKOG PODNEBLJA 1 i 2

            13.)  STARI MOST(ARIZMI) - Džemal Raljević

            14.)  MOSTARSKI OGLASI - Džemal Raljević

            15.)  ISELJENIČKA PJESMA

            16.)  POVRATAK U BUDUĆNOST  1 i 2 - MM-Mostarska Informativna Revija

2. MOSTARSKI POČASNI KUTAK ZA SPLITSKI FERAL TRIBUNE

            1.)  STADION POLJUDIO OD BOLA I TUGE - 01.06.1993. 

            2.)  BIJELI BRIJEG: GUŽVA U KAZNENOM PROSTORU - 01.06.1993.

            3.)  ŠAGOLJICA - 10.08.1993.

            4.)  OKAMENJENO IME - MM, Broj 9 - Februar 1997.

            5.)  LUDI I ZBUNJENI - MM, Broj 10 - Mart 1997.

            6.)  HEROIN DOMOVINSKOG RATA - MM Broj 11 - April 1997.

3. MOSTARU, MOSTARKAMA, MOSTARCIMA...

            1.)  ZAPIS O MOSTARU - Ivo Andrić

            2.)  ROĐENI GDJE GOD DA STE - Roko Markovina

            3.)  S OKUSOM ZERDELIJE - Mišo Marić

            4.)  E, DA JE GRETA ŽIVA...  - Fatima Hasanagić

            5.)  GLAS MORA IZAĆI IZ SNA - Ozrenko Gačić

            6.)  TESTIRANJE STRPLJENJA - Nenad Žujo

            7.)  VAŽNO JE SAMO DA JE INSAN ZDRAV - Mišo Marić

            8.)  NEVIĐENE ČESME - Ismet Ito Korjenić

            9.)  ZOV MODRE RIJEKE - Zlatko Dizdarević

            10.)  SVOJIM MOSTARCIMA - Predrag Matvejević

            11.)  GRAD MOJIH PRIJATELJA - Bogdan Bogdanović

            12.)  CENTAR DUŠE - Zlatko Hodžić

            13.)  “LIJEPA EMINA” IZBLIZA - Fazlija Alikalfić

4. ZA SVE PALE BORCE U BORBI PROTIV FAŠIZMA ZA SLOBODARSKI MOSTAR U SUDBONOSNIM VREMENIMA OD 1941. DO 1945. I OD 1992. DO 1995. GODINE

            1.)  GOVOR NA PARTIZANSKOM SPOMENIKU U MOSTARU - Josip Broz Tito

            2.)  ONI SU POBIJEDILI SMRT - Džemal Bijedić

            3.)  PLEMIĆ HUMSKE ZEMLJE - Damir Pediša

5. ZA VJEČNO SJEĆANJE NA STARI MOST  (1566.-1993.)

            1.)  RADIO NEKROLOG POVODOM RUŠENJA STAROG MOSTA

            2.)  PONOĆNE ŠETNJE - Bogdan Bogdanović

            3.)  OBGRLJEN BEHARLI BAŠČAMA - Ismet Ito Korjenić

            4.)  STARI MOST NA POŠTANSKIM MARKAMA - Dragi Šestić

            5.)  PIR GENERALA-(U)BOJNIKA PRALJKA - Ejub Štitkovac

            6.)  DA SE NE ZABORAVI - BBC

6. OTVORENA PISMA

            1.)  IZ KNJIGE “LJETOPIS BOLA I LJUBAVI” - Enisa Babović

2.)  JEDNO OBIČNO PISMO JEDNOM OBIČNOM MOSTARCU

3.)  MOJ RANJENI GRAD - Minka Ševala Torlo

            4.)  PISMO RANJENOM GRADU - Miralem Sefer Hodža

            5.)  NE MOŽETE NAM ODUZETI SJEĆANJA - Nenad Žujo

            6.)  PUCNJI U DEJTON - Ramiza Husković

            7.)  VATROGASCI I VATROPIRCI - Mišo Marić

            8.)  ŠTA BI S TOBOM KOMŠIJA!? - Mersa Elezović

7. LUCIFEROV POHOD NA MOSTAR

IZ KNJIGE “LUCIFEROV POHOD NA MOSTAR” - Čika Siniša-Mostarlija

8. FASADE

            IZ KNJIGE “FASADE” - Mugdim Mugda Karabeg

9. PAKAO ZVANI GRAD M

            IZ KNJIGE “PAKAO ZVANI GRAD M” - Muhidin Čamdžić Tusa

10. SUDBINE, SVJEDOČENJA, ISPOVIJESTI...

            1.)  SREĆA, DA LI JE POZNAJEMO? - Dijana Omerović

            2.)  ZATOČENIK U SVOM GRADU - Daniel Omeragić

            3.) KOGA PRIJE POVEZEM - IMA VIŠE ŠANSI DA PREŽIVI, ALI KAKO - NE ZNAM KOJI MI JE DRAŽI OD KOJEG! - Smail Špago

            4.)  SA ĆELOPEKA - POD “ŠARAF” - Fazlija Hebibović

            5.)  ALI HAMZA OD HERCEGOVINE - Smail Špago

            6.)  PUCNJI U JEDINSTVENI MOSTAR - Alica Behram

            7.)  ISTORIJA SE PONOVILA - Ahmed Hamzić

            8.)  JUKA JE ZLOČINAC - Amela Rebac

            9.)  TUĐMANOV PLAN PODJELE - MM-Mostarska Informativna Revija

            10.)  LINČ ZA JUDU - Nenad Žujo

            11.)  PRIČA O DVA POVRATKA - Dijana Omerović

            12.)  NIJE HTIO BJEŽATI - Nenad Žujo

            13.) SVJEDOČENJE JEDINOG PREŽIVJELOG MASAKRA NA SUTINI: BIO SAM MEĐU MRTVIMA

11. OPROŠTAJ OD VELIKOG MOSTARCA - JOSIPA JOLE MUSE

JOSIPU JOLI MUSI, U SPOMEN - Roko Markovina

12. MUSTAFA MUJAGA KOMADINA

LEGENDARNI MOSTARSKI GRADONAČELNIK - Šemsudin Serdarević

13. ALEKSA ŠANTIĆ - LEGENDARNI MOSTARSKI PJESNIK (1868.-1924.)

            DJELO ALEKSE ŠANTIĆA - Branko Milanović

14. MOSTAR - KOLIJEVKA SPORTA

            1.)  DJEČACI KAO PTICE - MM-Mostarska Informativna Revija

            2.)  ŠARMERI SA NERETVE - MM-Mostarska Informativna Revija

            3.)  BERNARD LAJHNER STIŽE S LOPTOM - MM-Mostarska Informativna Revija

            4.)  POSLJEDNJA LASTA - MM-Mostarska Informativna Revija

15. MOSTAR - VJEČNI GRAD

            1.)  MOSTAR - VJEČITI GRAD - Ekrem Moca Dizdar

            2.)  MOSTAR - ČARŠIJA KAKVE VIŠE NEMA - Hilmija Šiširak

            3.)  ŠADRVANI - Hivzija Hasandedić

            4.)  HOTEL “NERETVA” I BANJA - Amir Pašić

            5.)  SAHAT KULA - Hivzija Hasandedić

            6.)  ČESME + ALAJBEGOVIĆA ČESMA NA MUSALI - Zlatko Serdarević

            7.)  MUSALA - Hivzija Hasandedić

            8.)  OPROŠTAJ NA MUSALI (ODLOMAK) - Ekrem Moca Dizdar

            9.)  KAFANA “EVROPA” - Hivzija Hasandedić

            10.)  HOTEL “RUŽA” - Ico Mutevelić

            11.)  STARE STAMBENE KUĆE - Hivzija Hasandedić

            12.)  MOST NA MUSALI - Zlatko Serdarević

            13.)  KRIVA ĆUPRIJA - Hivzija Hasandedić

            14.)  IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - Šemsudin Serdarević

            15.)  ŠEHER I GRAD MOSTAR - Evlija Čelebija

            16.)  KOSORSKA ĆUPRIJA - Danilo Marić

16. MOSTARSKA SEVDALINKA

            1.)  MOJ MOSTARU, KO TI (S)LOMI GRANE?... - Ismet Ćumurija

            2.)  TUMAČ I BAŠTENIK SEVDALINKE - Ismet Ćumurija

17. NAFAIZI SA JUGA (GURMANSKO ĆOŠE)

            1.)  MIRISNE PARE HERCEGOVAČKE VALE - Mustafa Alendar

            2.)  HRANIZMI - Džemal Raljević

            3.)  MEGA-ZVIJEZDE TEPE, TRŽNICE, PIJACE... - Džemal Raljević

            4.)  VICKASTI DODACI JELIMA - Džemal Raljević

            5.)  TELEĆI MOZGOVI U HAŠKOM UMAKU - Osman Džiho

 18. PROBRANA POEZIJA

            1.)  MOSTAR ŽIVI

            2.)  MOSTAR - Derviš-paša Bajazidagić

            3.)  EMINA - Aleksa Šantić

            4.)  OSTAJTE OVDJE - Aleksa Šantić

            5.)  MI ZNAMO SUDBU - Aleksa Šantić

            6.)  NA UBOGOM POLJU - Aleksa Šantić

            7.)  PROLJEĆE - Aleksa Šantić

            8.)  VODENICA - Aleksa Šantić

            9.)  NEMA GDJE IH NEMA - Alija Kebo

            10.)  HILJADU MALIH MOSTARA - Alija Kebo

            11.)  POSTIĐENI HAJRUDIN - Alija Kebo

            12.)  SANJATI MOSTAR - Alija Kebo

            13.)  GDJE SU SADA MOJI ROĐENI - Alija Kebo

            14.)  HAMZA PJEVA NA MOSTU MEHINOM - Alija Kebo

            15.)  MASAKR MRTVIH PJESNIKA - Alija Kebo

            16.)  MOSTARINA - Alija Kebo

            17.)  RASPOLUĆENI GRAD - Alija Kebo

            18.)  OGLAS U ISELJENIČKIM NOVINAMA - Alija Kebo

            19.)  PROTJERIVANJE BOGA - Alija Kebo

            20.)  GENOCID - Alija Kebo

            21.)  PJESMA O NESTAJANJU - Alija Kebo

            22.)  TEŠKA JADA OD MOSTARA GRADA - Mirza Hamzić

            23.)  RADOBOLJA MOJA - Mirza Hamzić

            24.)  IZ MOSTARA KRENUH - Mirza Hamzić

            25.)  ŠTO LI MI SE RADOBOLJA MUTI - Mirza Hamzić

            26.)  OD KAD SAM DALEKO TAKO - Mirza Hamzić

            27.)  STARI - Zlatan Fazlić Fazla

            28.)  NA RAZVITKU LJILJAN SE VIORI - Tahir Delić Tašo

            29.)  RUŠENJE STAROG MOSTA U MOSTARU - Rade Dubljević

            30.)  GRAD OD USPOMENA - Nedžad Maksumić

            31.)  STARI MOJ...  - Derviš Nazečić Dery

            32.)  KAD JA VOLIM SAMO SVOJ MOSTAR - Dino Šoše

 MINI FOTO-ALBUM MOSTARA

KORIŠTENA LITERATURA + O AUTORU

18.11.2008.

O knjizi "Mostar - vječni grad"

            Kao što sam i najavio u uvodnom postu na ovom blogu, u ovom postu ću pokušati da Vam prezentiram svoju prvu (još uvijek neobjavljenu) dokumentarnu knjigu koju sam nazvao “Mostar - vječni grad”, a rad na njenom rukopisu sam završio 2004. godine. Inače, rukopis ove knjige je ištampan na 682 stranice (regularnog A4 formata) u koji su umetnute kopije od 302 fotografije iz raznih vremenskih razdoblja i zaštićen je autorskim pravima u Washington D.C.-u, u Sjedinjenim Američkim Državama, 2004. godine. Nadam se da će ova knjiga u skorijoj budućnosti napokon biti objavljena, tj. da će se njen rukopis napokon izroditi u knjigu.

17.11.2008.

Uvod!, ili "Malo o meni!"

Dobrodošli na moj blog!

     Zovem se Ensvid Hadžajlić. Rodio se i odrastao u Mostaru. Od septembra 1993. godine živim u St. Louisu, u Sjedinjenim Američkim Državama.

     U slobodno vrijeme volim da pišem i to mi je jedan od najomiljenijih hobija. Prije nekoliko godina (tačnije 2004. godine) sam završio moju prvu (još uvijek neobjavljenu) dokumentarnu knjigu o Mostaru koju sam nazvao "Mostar - vječni grad", a koju namjeravam ukratko prezentirati u mom sljedećem postu koji objavim na ovom mom blogu.

     Poslije tog posta, uslijediće postovi nekih od mojih priča (tačnije, objavit ću 5, već napisanih, priča),kao i sve one koje ću tek da napišem i podijelim sa Vama ovdje. Poslije objavljivanja kratke prezentacije moje prve dokumentarne knjige ("Mostar - vječni grad") i već spomenutih 5 priča, tempo objavljivanja mojih priča poslije toga će prvenstveno zavisiti od inspiracije i slobodnog vremena.

     Najiskrenije se nadam da će Vam se moje priče svidjeti i da ćete rado posjećivati ovaj moj blog.

     Još jednom, želim Vam najiskreniju dobrodošlicu i nadam se ugodni boravak na ovom mom blogu!

By MosHer
<< 11/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
Uvod!, ili "Malo o meni!"

O knjizi "Mostar - vječni grad"

Sadržaj knjige "Mostar - vječni grad"

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 1. dio

Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad" - 2. dio

DRAGOM VELEŽU, PRVOJ I VJEČNOJ LJUBAVI

Pravda za Velež

Justice for Velež, Mostar

Slovo humanosti!!!

Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

Deveti novembar – Dan borbe protiv fašizma – Dan kada je srušen Stari most u Mostaru

Naučna istraživanja ljubavnih muka

“Zmijonosac”, novi, 13. horoskopski znak? – “Ne trčite pred rudu!”

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (1.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (2.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (3.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (4.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (5.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (6.)

PREPORUČUJEM: Posjetite RADOVIĆA SOKAK - vrhunski Blog, u vrhunskom izgledu

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (7.)

Antifašizam i renesansa

ANTIFA Mostar: Zaljubljeni u slobodu

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: NA PARTIZANSKOM GROBLJU (Ognjen Pudar)

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: Sretan Vam Dan Zaljubljenog Mostara (Teodor Radović - Tozza)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (8.)

Dragan Markovina: Suton jednog grada

ZA VELEŽ SE NE NAVIJA, ZA VELEŽ SE ŽIVI

Mostalgija moja sveprisutna (1. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (2. dio)

Mostalgija moja sveprisutna (3. dio)

Hoteli i Restoran “Kriva Ćuprija” Mostar

Dragan Markovina: DOSTOJANSTVO - Drugo ime za VELEŽ

“Ðe ti je Pita” - Anton Draht

SRETAN VAM 8. MART

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (9.)

Mostalgija moja sveprisutna (4. dio)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (10.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (11.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (12.)

Osman Džiho kolumna: U Bosni cunamisti haraju već 20 godina

“CRVENA NOĆ” ZA SJEVERNU AMERIKU 2011.

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (13.)

REA (Ognjen Pudar)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (14.)

Vjerovali ili ne! - Sve je moguće... (15.)

Mostalgija moja sveprisutna (5. dio)

SRETAN NAM TRIDESETI

Crvena noć u Americi: "Rođeni" obnovili veze i evocirali uspomene (Kliker.info)

POMOZIMO: Udruženje "Sunce" Mostar

FOTO GALERIJA: Udruženje „Sunce“ Mostar

"Svi kao Ognjen"

Stari Most nam Šapuće - by Monija Radović

Mostarski Ikari (MOSTARI) - nova Facebook stranica

Mostar Bosnia and Herzegovina-ALL - Facebook stranica

PRIČE DUŠE – Blog Arijane Hinić

E moj tata....... By Monija Rebac Radović

Svijet u 2012. – Smail Špago u Novoj Slobodi

Dva Hrvata haraju Facebookom

70 GODINA OD SMRTI NIKOLE TESLE: Jedan od najvećih naučnika u istoriji čovječanstva

MM - sjećanje

4. Antifa fest u Mostaru, 6. i 7. septembra 2013. godine

Događaji 2013. - Smail Špago u Novoj Slobodi

Na granici sjećanja – Blog

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Kako je Velež dobio drugo ime “Rođeni”

Znanje je moć

Umjesto rođendanske čestitke Nerminu Bisi!

Nermin Bise u raljama intelektualne prostitucije

Ekološki sistem Černobila 28 godina poslije nuklearne katastrofe

Doktor Raymond Rife - zdravlje i zavjere!

Alan Ford pripremio mnoge za život

Ledeni zid namijenjen sprječavanju iscurivanja radioaktivne vode iz Fukushime ne zamrzava se dovoljno brzo

Pravi razlog zašto Nikola Tesla nikada nije dobio Nobelovu nagradu?!

Pismo Abrahama Lincolna učitelju svoga sina

Stranci pitaju: Mi pomažemo poplavljene, ali šta rade bh. vlasti?

Povratak iz tuđine u tuđinu

Priča o nuklearnom dobu

Priča o Jugotonu, prvoj tvornici ploča u ovom dijelu svijeta

Irina Lovrić: Antologijska presuda! Prvi slučaj presuđenog mobinga i diskriminacije na državnom nivou

Mobing

Meho Džeger, prvi poslije Alekse; Pjesnik prezrenih i odbačenih

Islamska obrtnička zajednica Mostar

Događaji koji su obilježili 2014. godinu

Povodom nedavnog verbalnog napada na Šteficu Galić i Amera Bahtijara u Mostaru

NOVI POČETAK

Zanimljivosti o svemirskim sondama

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Mirisne pare hercegovačke vale

Ekspedicija Zastava 101 - Kragujevac-Kilimandžaro

Događaji koji su obilježili 2015. godinu

O prodaji knjige “Mostar - vječni grad” + njen sadržaj

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 1. dio

Događaji koji su obilježili 2016. godinu - 2. dio

Moj prvi televizijski intervju

SVE MOJE KRATKE PRIČE NA OVOM BLOGU

MOJA E-MAIL ADRESA
mostar4ever@sbcglobal.net







ONI KOJE ČITAM...NEKE REDOVNIJE...A, NEKE OBAVEZNO

BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETIOCA
163158

Powered by Blogger.ba